Iskrena poruka ljubavnici: Mrzim što moram to sebi priznati, ali vidim da je srećniji pored tebe

Zašto ljubav i bol moraju ići ruku pod ruku? Zašto se zaljubljujemo u ljude koje ne možemo zadržati pored sebe zauvijek? 

Nije bilo nikoga boljeg od njega. Predugo je bio dio mog života da bih ga se samo tako odrekla. On je dio mene, moje duše i mog srca. Nije mi bilo lako pustiti ga. Srce mi se slamalo dok sam gledala kako voli nekoga drugog i gleda ga sa istim onim žarom u očima sa kojim je gledao mene. 

Ponekad moramo dopustiti ljudima koje volimo da pronađu sreću i ljubav koju zaslužuju pored neke druge osobe. Mrzim što moram to sebi priznati, ali vidim da je pored tebe srećniji. I dalje ga volim, to ne mogu poreći i uvijek će imati mjesto u mom srcu. 

Čak i ako se naša priča završila, on će uvijek biti princ kojem sam se obećala za zauvijek. Za mene će on uvijek biti onaj 25godišnji razigrani momak u koga sam se zaljubila prije 15 godina. I to je stvar prave ljubavi, ona nikada ne nestaje. 

Ne može samo nestati, moja ljubav prema njemu će trajati zauvijek. Ne samo da će mi nedostajati i ono što smo imali, već će mi nedostajati i ono sanjarenje o budućnosti za koju znam da se nikada neće dogoditi. To boli. Koliko god da boli, znam da ću morati živjeti bez njega. 

Nemoj mu reći da mi je srce slomljeno, ne želim da zna. Napravite ono što oboje želite zajedno i budite srećni, ali dopustite meni da živim u snovima. Nikada neću zaboraviti beskrajne noći koje smo proveli zajedno, nemojte mi to oduzimati. 

Za kraj želim da ti kažem još samo jednu stvar. Voli ga kad vam sve bude išlo lako i od ruke, ali ga voli i kada dođu crni dani. Brini o njemu umjesto mene i voliga kao i ja. Pruži mu ljubav koju ja nisam mogla da mu pružim. Učini da me zaboravi, ali te molim dozvoli mi da ga volim izdaleka. Pusti me da sanjam o tome šta je moglo biti. A sada ga puštam u tvoje ruke, ali mi dozvoli da sanjam da je još uvijek u mom zagrljaju.