Filozofija života: Ponekad prekasno shvatimo da se nismo dovoljno borili za neke ljude

Zastanite na trenutak. Pogledajte da li možda previše brzo jurite kroz svoj život. 

Pogledajte da niste možda usput negdje izgubili nekoga ko vam je bio jako važan, a da to niste ni primjetili. Često previše brzo jurimo kroz život i ne shvatamo da neki ljudi više ne trče za nama. Zaostaju jer ne mogu pratiti naš tempo, a onda se izgube negdje u daljini. 

Često tako napuštamo naše najmilije, naše roditelje, a da toga nismo ni svjesni. U početku to ne razumijemo. Trudimo se izgraditi svoj život, živimo, živimo i onda u jednom trenutku samo shvatimo da neke osobe više nisu pored nas. 

Shvatimo da smo sami, da hodamo sami i da nikoga nema pored nas. Počinjemo se okretati oko sebe, tražimo poznato lice, ali ga ne nalazimo. Negdje u cijeloj toj zbrci i žurbi gubimo voljene osobe i više nema nikoga kome bismo mogli potrčati u zagrlja, nema nikoga ko bi nas mogao utješiti kada nam je teško. To ne shvatimo odmah. 

Hodamo tako neko vrijeme, gledamo oko sebe, tražimo, ali ne nalazimo nikoga. Potpuno smo sami u ovom okrutnom svijetu. Sve nam se čini kao san iz kojeg se želimo probuditi, ali shvatamo da je stvarno. Naše okruženje se promjenilo jer nismo dovoljno čvrsto držali za ruke one ljude koji su nam važni pa smo ih negdje na svom životnom putu možda zauvijek izgubili. 

Ponekad prekasno shvatimo da se nismo dovoljno borili za neke ljude, a trebali smo. U svoj toj želji da živimo život, da gradimo svoju budućnost izgubimo ljude koji su nam toliko značili. Ne smijemo dozvoliti sebi da tek tako gubimo neke ljude. Ne smijemo odustajati od njih. 

Moramo se jako truditi da zadržimo pored sebe ljude koji su nam dragi, koji nam znače nešto jer ćemo u suprotnom ostati sami na ovom svijetu bez podrške i ljubavi ljudi koje smo negdje usput na svom životnom putu izgubili.