Unutrašnji glas nam šapće neprekidno svaki dan - Samo ljudi otvorenog uma mogu čuti poruku

Unutar svakoga od nas postoji instinkt, naš unutrašnji glas koji neprestano traži da ga slušamo. 

On nam često govori u šiframa, jezikom drugih vremena, drugih svjetova, suptilne, ali vrlo duboke prirode. On šapuće u svakom od nas, svo vrijeme i svaki dan. Međutim, samo rijetki uspijevaju shvatiti ovaj šapat, ovaj dašak vjetra, ovaj lagani i posebni miris. 

Samo najpažljiviji ljudi, oni koji su otvoreni za život i njegove stalne promjene, samo ljudi koji su u stanju stvoriti tihi um sposobni su shvatiti njegove poruke na jasan i neposredan način. Za sve ostale, glas ovog našeg unutrašnjeg vodiča, našeg svevidećeg unutrašnjeg oka, dolazi na neugodan, bolan i zamoran način. 

Ako nismo zadovoljni svojim životom, moramo zahvaliti svom nezadovoljstvu i vjerovati svom unutrašnjem glasu jer je on glasnik koji nam dolazi pomoći da razumijemo sebe i da nas natjera da djelujemo. Naš zadatak je stvoriti tihi um , biti na oprezu unutar i izvan nas, naučiti promatrati bez osuđivanja i bez pokretanja razmišljanja ili naučiti ga blokirati kada automatski preuzme vlast nad nama. 

Danas je to težak zadatak, ali nije nemoguć. Oslonite se samo na svoje najveće strasti. Moramo ponovo početi hraniti svoju dušu kao što hranimo svoje tijelo. I ona je doživotno gladna, ali mi je ne slušamo i navodimo da se razboli. Ono što ga hrani je ono zbog čega se osjećamo dobro i opušta nas. 

Zapitajmo se koja je to aktivnost zbog koje gubimo osjećaj za vrijeme, zbog koje ulazimo u drugu dimenziju, koja nas regeneriše i unosimo to svaki dan u svoj život. Samo se na taj način duša smiruje, misli šute, kreativnost se širi i postajemo pažljivi i stručni u shvatanju bilo koje poruke koja nam je upućena. 

Moramo naučiti opažati svoje emocije, stanje, smetnje, radosti. Promatrati ih, prepoznati u nama, posvetiti im se sa pažnjom i prisustvom, obući ih sa našim povjerenjem. Naši strahovi traže od nas samo pažnju, samo na taj način mogu otkriti svoju prirodu kao vodiča, kao učitelja, kao svjetionik koji osvjetljava put. 

Moramo ih promatrati i opažati bez prosuđivanja, bez razmišljanja, bez obrazloženja. Na primjer, kad se pojavi ljutnja, ne smijemo joj dati vanjski uzrok, ne smijemo je osuđivati ili odbacivati. Osjetimo je , posmatrajmo te zapitajmo sebe šta nam je to donijelo. 

Široko otvorenih očiju, lica i duše ili pravog sebe, svoje suštine ili svog unutrašnjeg vodiča, čovjek se budi i prima ogromne darove svaki dan. Svako jutro morate se probuditi pozdravljajući svaku emociju koja dođe dok dočekujete važnog, slavnog gosta, mudraca iz drugih vremena.