Da bi oprostili drugima moramo oprostiti sebi - Na putu do oprosta prolazimo kroz 2 važne faze

Zaboravljanje nije opcija. Ako smo povrijeđeni, beskorisno je pretvarati se da se ništa nije dogodilo. 

Za opraštanje je potrebno vrijeme. Prebrzo opraštanje je iluzija i može samo imati negativan uticaj na nas. Oprostiti nije lako, ali nas ono na kraju oslobađa i daje nam snagu da nastavimo dalje. Često opraštamo drugima njihove riječi ili postupke. 

Međutim,  postoje slučajevi kada nam je vrlo teško oprostiti onome ko nas je povrijedio do same dubine našeg bića. Za neke je opraštanje hrabar čin, dok je za druge znak slabosti. Opraštanje nas zaista oslobađa patnje, boli, ljutnje i prezira. 

Bez obzira da li smo zamoljeni za oproštaj ili opraštamo samoinicijativno, ova odluka je uvijek rezultat složenog unutrašnjeg rada na sebi, a ishod ovog rada nikada se ne zna unaprijed. Ovaj proces je djelimično nesvjestan, a njegov uspijeh ne zavisi o stepenu uvrede, već o snazi naših iskustava. 

Mnogi stručnjaci ističu da na putu do oprosta prolazimo kroz dvije jako važne faze. 1. Odlučite prestati patiti; Prvi korak je je donijeti svjesnu odluku, prestati patiti, osjećati bol, ogorčenost i nepravdu. Ponekad to zahtijeva prekid ili udaljavanje od osobe koja nas povrijeđuje. 

Što više budemo u blizini osobe koja nas povrjeđuje, teže će nam biti oprostiti. 2. Priznajte da ste povrijeđeni; Prošlost ne nestaje i beskorisno je pokušavati zaboiraviti povrijeđenost. Zahvaljujući mehanizmima psihološke odbrane, patnja, mržnja i gorčina potisnuti su u podsvijest, gdje nastavljaju djelovati sa još većom razornom snagom. 

Moramo priznati krivicu osobe koja nam je nanijela zlo, to je potrebno da bismo mogli živjeti. To nam daje priliku da uspostavimo odnos sami sa sobom. Opraštajući mi brinemo o svom zdravlju jer opraštanje donosi olakšanje našoj duši.