Koja je razlika između uticaja oca i majke na djecu - Sjajan odgovor velikog filozofa Fromma

Majčinska ljubav je po prirodi bezuslovna. Majka voli svoje dijete jer je ono dio nje. 

Majčinska ljubav je blaženstvo, to je mir i ona nije nešto što se mora zaslužiti. Ali postoji i negativna strana majčinske ljubavi. Takva ljubav se ne može postići, izazvati niti kontrolisati i ne možemo učiniti ništa kako bi se ova ljubav izazvala. 

Otac sa druge strane ima slabiju vezu sa djetetom u prvim godinama njegovog života i njegova važnost se ne može porediti sa važnošću majke u djetetovom životu. Otac predstavlja drugi pol ljudskog postojanja, svijet misli, zakon i red, disciplinu i avanturu. 

Očeva ljubav je uslovna ljubav. Njegov princip je "Volim te jer ispunjavaš moja očekivanja, ispunjavaš svoje dužnosti, jer si poput mene." U uslovnoj ljubavi oca, kao i u bezuvjetnoj majčinskoj ljubavi, nalazimo negativnu i pozitivnu stranu. 

Negativna strana je već činjenica da se očinska ljubav mora zaraditi, da se ona može izgubiti ako osoba ne učini ono što se od nje očekuje. U samoj prirodi očinske ljubavi poslušnost postaje glavna vrlina, a neposlušnost glavni grijeh. A kazna za njega je gubitak očeve ljubavi. 

Pozitivna strana je takođe važna. Budući da je očinska ljubav uslovna, mogu učiniti nešto da je postignem, mogu raditi za nju; očinska ljubav nije izvan moje kontrole, kao ni majčinska. Stav majke i oca prema djetetu odgovara njegovim vlastitim potrebama. 

Djetetu je potrebna majčinska bezuslovna ljubav i briga u prvim godinama njegovog života kako fizički tako i mentalno. Dijete starije od 6 godina osjeća veću potrebu za očinskom ljubavi, za autoritetom i vodstvom. 

Funkcija majke je pružiti djetetu sigurnost u životu, funkcija oca je naučiti ga, voditi ga kako bi se moglo nositi sa problemima koje društvo u kojem je rođeno stavlja pred dijete. U idealnom slučaju, majčinska ljubav ne pokušava spriječiti dijete da odraste, ne pokušava dodijeliti nagradu za nemoć. 

Majka treba imati vjeru u život, ne smije biti tjeskobna, kako ne bi zarazila dijete svojom tjeskobom. Dio njenog života trebala bi biti želja da se dijete osamostali i, na kraju, odvoji od nje. Na kraju, zrela osoba dolazi do tačke kada i sama postaje i majka ili otac. 

On stječe, takoreći, majčinu i očinsku svijest. Zrela osoba izvana se oslobađa majčinskih i očinskih figura, gradi ih u sebi, ujedinjuje majčinu i očinsku svijest, uprkos činjenici da se čine suprotstavljene jedna drugoj. Da ima samo očinsku svijest, bio bi zao i neljudski. 

Kad bi posjedovao samo majčinu svijest, bio bi sklon gubitku zdrave prosudbe i ometao bi sebe i druge u razvoju.