Iz ugla jedne žene: Često ne živimo svoje snove jer smo previše zauzeti živeći svoje strahove

Ljubav i strah su dvije osnovne pokretačke snage. Kada se bojimo, povlačimo se iz života, a kada smo zaljubljeni otvaramo se i prihvatamosve ono što nam život nudi. 

Strah je kočnica za naše želje, naše snove i sve ono što nas čini srećnima. Briše našu kreativnost i čini je nevažnom, nepotrebnom i površnom. Našu snovi se ne ostvaruju jer smo u životu dali previše prostora strahu. Često bježimo pred mogućim promjenama i ostajemo nepokretni za dalji napredak u životu. 

Radije ostajemo u nečemu što nam je poznato, umjesto da rizikujemo i zaronimo u nove stvari koje su pred nama. Naš strah od najgoreg je često jači od želje za najboljim. Za snove je potrebna hrabrost, promjena i svjesnost. 

Strah nas svega ovoga lišava i tjera nas da se povučemo ispred bilo kakve unutrašnje i vanjske promjene. Tek kada budemo u stanju suočiti se sa svojim strahovima moći ćemo razumjeti poruku koju oni skrivaju. Strah nije nešto što trebamo uništiti, bježati od njega ili ukloniti ga, već glasnik kojeg trebamo pogledati u oči. 

Strahu je potrebna samo pažnja, a upravo tu pažnju nam je najteže oživjeti u nama samima. Kada osjetimo strah prvo što trebamo uraditi je prihvatiti ga. Na taj način ćemo ga spriječiti da upravlja nama i našim životom. Nakon što ga prihvatimo, moći ćemo preispitati razlog njegovog postojanja. 

Takođe, možete podijeliti svoj strah sa drugim ljudima, onima kojima možemo istinski vjerovati. Eleanor Roosevelt napisala je: "Učinite nešto što vas plaši barem jednom dnevno", jer je strah naš saveznik u unutrašnjem znanju, on nas obogaćuje, testira, budi iz naših navika i naše nepokretnosti.

Važno je da pokušamo vidjeti strah onakavim kakav jeste, kao božanskog glasnika koji je došao da nas probudi i pokaže nam neizmjerno bogatstvo koje trebamo pobijediti hrabrošću i odlučnošću. Prestanimo biti žrtve svojih strahova, postanimo heroji svoje unutrašnje istine.