Nikad nije kasno za pravu ljubav - Kako sam svoju srodnu dušu upoznala tek sa 50 godina

Moj novi brak mi je otvorio oči i pokazao mi kakav život sa muškarcem treba biti. Budim se sa osmijehom, imam lijep i lak život i zaspem u naručju muškarca koji me voli. 

Toplina, nježnost, panja, suprilnost i osjetljivost je sve ono što imam sada, a čega sam prije bila lišena. Moj muž je nevjerovatan i mogla bih vikati naglas da ga volim kako bi me cijeli svijet čuo, ali to ne radim jer sam po prirodi sramežljiva i imam skoro 60 godina. To njemu šapćem noću. 

Jedina stvar koja narušava naš mir je činjenica da naša djeca ne žele komunicirati sa nama. Lišeni smo komunikacije sa unucima, niko od njih nam ne dolazi u posjetu. Moja kćerka je jedne prilike čak izjavila da sam razuzdana žena i da njena djeca nemaju šta tražiti u mojoj kući. 

I moj sin me smatra izdajnikom. Udala sam se godinu dana nakon što je njegov otac preminuo pa moj sin misli da smo moj sadašnji muž i ja bili i prije ljubavnici. Istina je da nas je spojila tuga jer smo preran izgubili svoje životne saputnike. 

Očajnički sam željela to objasniti svojoj djeci, ali oni nisu željeli to da čuju. Žao mi je samo što moji unuci ne mogu da me upoznaju ovakvu kakva sam sada, srećna i zadovoljna. Prije sam bila umorna i iscrpljena i žao mi je što će me moji unuci takvu pamtiti. 

Ista stvar se dogodila sa mojim novim mužem. Kći ga je odbila, vjeruje da majka još nije stigla da se ohladi dok je trčao na novim suknjama. Beskorisno je bilo šta dokazivati ili objašnjavati. Nas dvoje tek sada zaista živimo i uživamo u vremenu koje provodimo zajedno. 

Nedostaju nam naša djeca i unuci, ali ne znamo kako povratiti njihovo povjerenje. Čak i kada odrastu, djeca ostaju djeca svojim roditeljima, čak i onda kada imaju svoju djecu i jako mi je žao što imamo takav odnos kakav imamo. Ipak, ovo iskustvo me naučilo jednu jako važnu lekciju o prihvatanju i razumijevanju ljudi koji su nam bliski. 

Shvatila sam da na kraju svako ide svojim putem. Oni su izabrali svoj, a ja sam izabrala svoj. Život koji živim sada živim onako kako mi odgovara i nije me sramota mog života niti moje sreće. Ako moja djeca nisu spremna za razgovor ne želim ih prisiljavati. 

Možda im je samo potrebno malo više vremena da shvate da su se neke stvari promijenile i da više nikada neće biti iste. Vjerujem da će doći vrijeme kada će shvatiti da je sve bio samo jedan mali nesporazum koji ćemo svi da zaboravimo. Znam to i svaki dan se budim sa nadom da će tako biti.