Dijete se ne vaspitava u školi već kod kuće: Prije nego ih naučite čitati, naučite ih pravim vrijednostima

Djeca se ne gube na ulici, taj gubitak djece započinje kod kuće u odnosima sa roditeljima, sa majkom koja je uvijek zauzeta za gomilom potreba koje se ignorišu i problemima koji se ne rješavaju. 

Uvijek postoje uzroci koji vode do lošeg ponašanja djeteta samo ih trebamo znati prepoznati i poraditi na rješavanju istih. Veliki je broj djece koja su odrasla u skladnoj porodici, ali imaju neprimjereno ponašanje. Djeca uče iz onoga što svakodnevno viđaju i što se događa u kući, a što može obilježtiti njihovo ponašanje. 

Mnogi roditelji nisu u stanju uvijek prihvatiti ovu odgovornost i kada dijete pokaže agresivno ponašanje oni ćesto krive sistem, krive školu i nastavnike. Govore kako oni ne znaju kako da obrazuju djecu jer ne razumiju njihove potrebe i ne koriste prave strategije. 

Čak i ako je to tačno, porodica je ta koja mora da razvija koncept poštovanja kod djeteta. Treba da mu pomogne da razvije samopoštovanje i empatiju. Najveći problem sa kojim se suočavaju terapeuti, školski psiholozi i pedagozi je nedostatak podrške kada započnu raditi sa problematičnim tinejdžerom ili djetetom koje ima emocionalne probleme. 

Time što ne daju podršku stručnim licima, roditelji blokiraju njihov rad i nanose štetu djetetu koja kasnije može biti nepopravljiva. Tada djeca dobijaju još više snage i izazivaju svoje roditelje te traže na ulici ono što ne mogu naći kod kuće. 

Postoje tinejdžeri koji nisu u stanju preuzeti svoje odgovornosti i koji ne žele poštovati ograničenja koja im drugi postavljaju. Ovo nije ništa novo i često smo imali priliku to da čujemo. Ova djeca pokazuju iste potrebe i ponašanje kao i sva ostala, ali u tipičnom kontekstu novog vremena. 

Iz tog razloga prvo što treba učiniti je izbjeći pretvaranje djetinjstva ili adolescencije u patologiju. Drugi korak je preuzimanje dijela odgovornosti koji odgovara svakome od nas, bilo da se radi o odgojiteljima, zdravstvenim radnicima ili socijalnim radnicima. 

Posljednji, ali ne najmanje važan, korak je shvatiti da su djeca bez sumnje budućnost svijeta, ali, prije svega, to su djeca njihovih roditelja. Kada nastavnik ili profesor pozove roditelje da razgovaraju o lošem ponašanju njihovog djeteta u školi, roditelji često počnu da preispituju svoju ljubav prema djeci.

Voljeti dijete ne znači zadovoljiti sve njegove hirove ili ga zaštititi od negativnih iskustava u životu. Prava ljubav je ono što nas pokreće, ono što u djetetu budi pravi osjećaj odgovornosti. Problematično dijete neće promijeniti svoje ponašanje ako vičete na njega ili ga za kaznu zatvorite nekoliko sati u njegovu sobu. 

Ono što mu treba je pažnja, razgovori i odgovaranje na pitanja koja su mu potrebna. Također moramo biti svjesni da, u doba kada su mnoge mame i tate prisiljene držati se rasporeda posla koji se malo ili nimalo ne poklapa s porodičnim životom, nije važno koliko stvarnog vremena odvojite za svoje dijete.

Ono što je važno je kvalitet tog vremena provedenog zajedno. Roditelji koji znaju kako da prepoznaju potrebe i emocije svoje djece, koji su prisutni i koji podržavaju njihove interese, snove i nade su roditelji koji sprječavaju da se njihova djeca izgube na ulici. Prije nego što naučite dijete čitati, naučite ga pravim vrijednostima, naučite ga šta je prava ljubav i iskrenost.