Nije mi žao ako vas moja punija figura vrijeđa - Postoje mnogo važnije stvari od savršene figure

Ima mnogo ljudi poput mene na svijetu koji žive sasvim normalan život sa viškom kilograma. 

Mnogi vjerovatno kada nas vide razmišljaju o tome zašto ne gubimo kilograme i zašto se konstantno debljamo, ali nije stvar u tome. Radi se o tome kako se mi osjećamo po tom pitanju i kako mi vidimo sebe. Što smo stariji postajemo ravnosušniji prema tome. 

Ovo što ću reći je možda smiješno, ali ja se osjećam najsrećnije onda kada ne brinem o svojoj težini. Tada moja lična sreća prevazilazi sve negativne komentare drugih. Ispričaću vam nedavnu situaciju koja mi se dogodila kada sam bila u posjeti svojoj majci. 

Kada sam došla u posjetu svojoj maci jedno od prvih pitanja koje mi je postavila je bilo da li sam još uvijek na dijeti. Nisam imala spreman odgovor na to pitanje i mogu reći da sam ostala šokirana zašto je nju moj fizički izgled toliko brinuo. "Nisam na dijeti" rekla sam joj i čula njen uzdah razočarenja koji je pokušavala da sakrije iza osmijeha. 

Nikada nisam uspjela postati ono što je ona očekivala od mene. Rekla sam joj da, ako će mi ponovo držati predavanje o tome koliko je moja težina brine, naći ćemo se u slijepoj ulici. Ako se ona želi svojim osuđivanjem boriti protiv moje težine, izgubiće u startu jer moja težina neće nikuda otići.

Najgore od svega je što ja u stvari i nisam toliko debela, ali sam dovoljno bucmasta da budem dosadna ljudima poput moje mame. Moja mama je po prirodi mršava i nikada nije mogla prihvatiti da i ja po prirodi nisam ista. Ali nije samo ona takva, postoji još mnogo ljudi koji su sličnog mišljenja kao i ona, koji ljude koji su kao ja gledaju osuđivački i sa žaljenjem. 

Moja majka bar ima hrabrosti da bude iskrena i otvoreno da kaže šta misli o mom fizičkom izgledu. Najviše me nervira kada ljudi kazu da su zabrinuti za moje zdravlje, a mnogi ne znaju da sam zdravija od većine mršavih ljudi i da to što ste gojazni ne mora značiti da je vaše zdravlje loše. 

Ponekad imam osjećaj da moja majka samo čeka da mi se desi nešto loše sa mojim zdravljem kako bi mi mogla reći "Rekla sam ti". Sjećam se situacije kada sam rodila svoju kćerkicu. Sjedila sam sa njom u dvorištu. Bilo je ljeto i nosila sam neku lepršavu haljinicu. 

Dok smo sjedili i pili kafu moj suprug mi je rekao "Šta misliš sa tim?" pokazujući na moje tijelo i moje noge. Sve ono koliko ja vrijedim, koliko sam talentovana, kakva sam osoba i činjenica da sam na svijet donijela jedno prelijepo stvorenje, je bilo u sjeni moje težine. 

Poslije poroda sam ipak uspjela malo da dovedem u red svoju kilažu i moj suprug me je prihvatio takvu kakva jesam i nikada me ponovo nije upitao šta planiram da uradim po pitanju svoje težine. Moja težina je godinama uništavala raspoloženje ljudi oko mene, posebno mojih roditelja, ali i da imam priliku da počnem sve ispočetka u nekom novom i ljepšem tijelu, odbila bih. 

Jer ovo tijelo je kuća u kojoj živim i doživljavam divan život. Baš u ovom tijelu, a ne nekom tankom i mršavom. Kada sam odlazila od svoje majke ipak mi je rekla da lijepo izgledam, da imam lijepu kožu i da izgledam mlado. Odgovorila sam joj da je to zato što sam bucmasta. Da sam mršava moja koža bi visila na cijelom mom tijelu i to uopšte ne bi bilo lijepo za vidjeti. 

Moja koža je glatka i mladolika jer imam ispravnu težinu, kada bih smršala ona sigurno ne bi tako izgledala. Više me nije briga šta drugi misle o mom fizičkom izgledu, to više ne utiče na moje samopouzdanje i sreću. Ja sam srećna ovakva kakva jesam i ne želim da se mijenjam. Osjećam se dobro u svojoj koži i svom tijelu i ne bih ga mijenjala ni za najsavršeniji izgled na svijetu.