U našem braku se pojavila praznina - Oboje smo to znali ali nismo imali hrabrosti priznati

Iako smo tijelima bili isprepleteni, između nas je bila praznina koje prije nije bilo. 

Ništa više između nas nije kao što je nekada bilo. Oboje smo to znali, ali ni jedno od nas nije imalo dovoljno hrabrosti da kaže bilo šta. Nismo znali šta da kažemo. Nismo željeli povrijediti jedno drugo, a oboje smo bili povrijeđeni. 

Poznavala sam ga dovoljno dugo da znam svaki otkucaj njegovog srca koji su bili kao zvuci omiljene pjesme koja ni se ponavljala u glavi. Sada je njegovo srce tiho vrištalo na mene. Nismo razgovarali, ali on je to znao. Oboje smo znali. 

Što sam više razmišljala o toj tišini, to je prostor između nas bio veći. Bio je poput tamnog oblaka koji se neprestno širio i čekao pravi trenutak da počne kišiti po nama. Nismo znali kada će se to dogoditi, ali smo znali da će nas definitivno pogoditi. 

I dok smo ćuteći prihvatali ovaj metaforički prostor između nas mogla sam osjetiti da smo oboje shvatili da su nam ti trenuci poslednji trenuci zajedničke sreće. Dopustili smo da oluja uništi sve i promijeni našu pjesmu koju smo slušali svaki dan. 

Tada sam prvi put shvatila koliko mi je ugodno u ovom neudobnom prostoru jer nisam bila sigurna hoće li ikada ponovo sve biti isto kao što je nekada bilo. Moram se naviknuti na taj osjećaj koji će ostati i nakon što oluja prođe. 

Moram se navići na to na ništa više nije isto kao prije i da možda nikada više ništa neće biti isto između nas, osim ove tužne tišine. Možda je došlo vrijeme da nakon svega svako od nas krene svojim putem. Možda je došlo vrijeme da se rastanemo.