Ženske priče: "Iako sam se ponovo udala još nisam preboljela gubitak prvog muža"

Rekli su mi da su noći najteže. Zato sam, umjesto da spavam u našem zajedničkom krevetu, spavala na kauču u dnevnoj sobi. Dok sam namještala jastuk napipala sam omot od bombona koje je moj suprug obožavao da jede. 

Da je bio samnom tu u dnevnoj sobi izgrdila bih ga i rekla mu da odnese taj omot i baci u kantu za smeće, ali sada samo sam uzela taj omot i stisla ga u ruci. Zaspala sam držeći ga u ruci i ujutro kada sam se probudila i dalje je bio tu. Ipak su bili u pravu kad su mi rekli da su noći najteže. Rekli su mi da ne suzdtržavam svoje suze da treba da se isplačeim jer će mi biti lakše. 

Plakala sam stalno. U autu, dok sm hodala, pričala, pod tušem, plakala sam čak i u snu. Niko nije znao kako da se nosi sa mojim emocijama i nisam ih krivila zbog toga, ali ja nisam mogla da uradim ništa drugo. Činjenica je da je moj suprug preminuo kada mi je bilo 27 godina. Prošlo je više od mjesec dana kada sam poslednji put izašla iz kuće.

Otvorila sam vrata i vidjela sam da je naše poštansko sanduće zatrpano poštom. Prema našoj pošti moj muž je još uvijek bio živ. Stajala sam tu sa poštom u ruci koju bih inače samo prebacila u njegove ruke, sada sam ih samo jako stisla kao onaj omot od bombona. Shvatils sam da treba da nađem snage da nastavim sa svojim životom bez svog supruga.

Tog dana tačno u podne upalila sam svjetlo na ulazu u znak sjećanja na svog supruga. Ubrzo sam se vratila na posao, tamo su bili svi oni ljudi koje sam ostavila kada sam otišla. Svi su oni bili mojih godina i slobodni. Zvali su me da izađem sa njima na piće poslije posla, ali sve što sam ja htjela jeste da poslije posla odem pravo kući. Znam da su imali najbolje namjere, ali mrzila sam ih zbog toga. 

Mrzila sam ih što se smiju, što su srećni i mržila sam sažaljenje koje su pokazivali prema meni zbog toga sam pravo sa posla išla kući i obrnuto. Jednog dana sam morala autobusom na posao jer mi je auto bio pokvaren. Dan koji se činio kao jako loš pretvorio se u divan život. Muškarac koji je sjedio pored mene u autobusu postao je moj drugi suprug sa kojim sam u braku već 15 godina. 

Još uvijek nisam ugasila svijetlo na ulazu, čak ni kada sam mjenjala sijalicu, mjenjala sam je dok je uključeno sa starom čarapom na ruci. Mom sadašnjem suprugu ne smeta što sijetlo još uvijek gori i ne smeta mu što još uvijek ponekad zaplačem za prvim mužem.