Potresna ispovijest jedne žene: “Ni sada kad ga više nema među živima, ne opraštam mu prevaru”

Prije godinu dana je umro moj suprug, mada bi bilo bolje da kažem otac moje dijece i čovijek kojeg sam nekada jako voljela, tako davno da se toga više i ne sijećam.

I godinu dana nakog njegove smrti nisam bila sigurna da li mi je njegova smrt donijela žalost ili olakšanje. Osjećala sam se kao da mi je veliki teret pao sa leđa, ali i sa srca. Na njegovoj sahrani ja nisam plakala niti sam osjećala tugu, ali sam zbog dijece i rodbine obukla crninu. Poslije toga sam sve češće razmišljala o životu koji sam proživjela zadnjih desetak godina i koji je za svaku ženu u mojim godinama trebao da bude najbolji period u životu, za mene je bio težak i bolan.

Kada sam se udala za svog supruga ja sam bila najsrećnija osoba na svijetu i nisam ni sanjala da će jednog dana da mi se desi ovo što sam proživjela zadnjih godina. Nikada nisam sumnjala u njega vjerovala sam mu i nikada mi se nije javila ni najmanja sumnja u njegovu vijernost. Nedugo nakon sto se rodilo naše treće dijete insistirao je da nađemo nekoga ko će da mi pomaže u kućnim poslovima.

Iako nisam bila za tu ideju pristala sam, a on je doveo jednu mladu i simpatičnu djevojku koja je bila čistačica u njegovoj firmi. Trajalo je to nekih šest mjeseci i onda je ona odjednom prestala da dolazi. Bilo mi je nekako zao. Bila je ona vrijedna djevojka. On je svakim danom bio sve više ćutljiv i rijetko je razgovarao samnom. Onda je jednog dana došao sa prijedlogom da se odselimo u drugu državu.

Imali smo dovoljno ušteđevine da možemo da kupimo kuću i pristojno da živimo dok on ne nađe drugi posao. Sve mi je to bio nekako čudno. Od kud odjednom takva odluka. Živjeli smo u gradu u kojem je on bio poštovan i cijenjen i u kom smo obadvoje odrasli. Vjerovala sam u njegovu odluku i pošla za njim. Nakon nekoliko dana od preseljenja bila sam jako srećna i mislila sam da je to preseljenje nešto najljepše što je moglo da se desilo. Dok nisam saznala istinu.

Jednog dana stiglo je pismo od služavke koja je radila kod nas. Bila sam iznenađena njenim pismom u kome je  napisala kako je rodila sina i kako se uselila u naš stari stan jer su je njeni istjerali na ulicu. Bilo mi je žao te mlade dijevojke, pa sam joj napisala pismo utjehe i poslala joj nešto novca da joj se nađe ako joj zatreba šta za dijete. 

Nakon nekoliko dana ponovo je stiglo pismo od nje u kome mi je napisala da nju niko neće da kupi za šaku novca i da njeno dijete treba da dobije onoliko koliko zaslužuje jer je i ono dijete mog muža isto kao i njegova djeca samnom. Srušila sam se istog momenta. Tek sam tada shvatila da je on u stvari htio da pobjegne jer je napravio djete djevojci iz susjedstva koja nam je pomagala oko naše djece.

Nekoliko puta je pokušavao da razgovara samnom, ali ja sam njega tada gledala kao najvećeg zlikovca koji mi je uništio život. Samo bi se znala suzdržati kada nam dođu gosti jer mi moj odgoj nije dopuštao da se i tada prema njemu loše ponašam. On za mene nije umro prije godinu dana, već prije trideset godina kada sam dobila pismo od te dijevojke.

Nedugo nakon njegove s,rti prodala sam našu kuću i kupila sebi manji stan koji sam lijepo uredila i mislila da ću u njemu provesti lijepo ostatak života jer tu nema ništa što bi moglo da me podsjeća na njega i naš žajednički život. Sada je došlo vrijeme kada njega više nema, da zaboravim na prošlost i da pokušam da uzivam bar u ovo malo godina koje su mi preostale.