Psiholog Anna Levčenko: "Biti pored - Ponekad je najvrednije što možemo dati"
Ne možemo uvijek nešto učiniti. Ne znamo uvijek kako da olakšamo nečiju bol. Postoje momenti koje čovjek treba jednostavno da proživi. A naša pomoć lako može postati njemu prepreka. Ali uvijek možemo samo biti. Biti pored. Dijeleći s njim taj trenutak njegovog života.
Psiholog Anna Levčenko o moći "samo biti", sa onima kojima je potrebna naša pomoć. U mom životu bilo je različitih učitelja. Znamenitih profesora, poznatih psihoterapeuta. Ali često se dešava da upoznavanje nekoga apsolutno bez titule i zvanja, možda čak i malih i beskućnih, je u stanju da da više od stotinu sati predavanja.
Tako je bilo ovoga puta. Bila sam na praksi u Kliničkoj bolnici za djecu. Bilo je to uoči Nove godine, na našem odjeljenju svi mlaleni pacijenti već su bili odvedeni kući. U bolnici su ostala samo djeca koja nijesu imala nikoga.
Obratila mi se žena volonter iz drugog odeljenja, koja je brinula o dječaku iz sirotišta. Prihvatila sam se posla. Upoznali su me sa njegovom pričom. Bila je tužna. Vrlo. Imao je samo šest godina, a u njegovom životu je već bilo dosta drama i tragedija.
Sa sobom sam imala papir i olovke. Malo znanja iz dečije psihologije. Strah i odlučnost. Na odeljenju sam saznala da je doveden prije samo nekoliko sati nakon reanimacije. Imao je groznicu i cev u grlu.Sjela sam pored njega, nešto rekla, pitala kako je.
Ležao je leđima okrenut prema meni, disao je teško i nije odgovorio. Sjela sam i shvatila da ovdje sa mojom psihologijom ne mogu nište da učinim. Imala sam sat vremena, i morala sam nekako da živim sa tim malim čovjekom.
Nijesam znala šta da radim. Intuitivno, dotakla sam ga rukom, sjetila sam se toga o čemu sam pisala. Stavila sam mu ruku na leđa, tako mala, da ih je moja ruka skoro potpuno prekrila. Nije se pomjerio. Samo je jedva disao.
Nijesam mu slala "energiju". Nijesam poželjela brz oporavak. Nijesam ga žalila. Nijesam razmišljala o njegovoj teškoj sudbini. Bila sam samo pored. Cijela. Nijesam razmišljala ni o čemu, nijesam ništa željela.
Slušala sam njegovo hroptavo disanje. I držala ruku na leđima. Nakon što sam sjedila oko dvadeset minuta, pitala sam da li želi da uklonim ruku. Rekao je: "Ne!" To je bila njegova prva riječ.
Sjedila sam još neko vreme, dok nijesam osjetila da mi je ruka utrnula. Pogled mi je pao na olovke i papir. Rekla sam, da bih mogla nešto da nacrtam za njega. Rekao je: "Helikopter". To je bila njegova druga riječ. Pokušala sam da se sjetim kako izgleda helikopter, i nacrtala nešto slično. I stavila papir ispred njega.
Zatim sam opet vratila ruku na njegova leđa. Kada se vrijeme bližilo kraju, rekla sam da je vrijeme da idem. Okrenuo se licem prema meni i rekao: "Hvala!" To je bila njegova treća riječ. Otišla sam sa čudnim osjećajem. Kao da sam prvi put u životu bila zaista korisna.
Ne učinivši ništa od toga što je " bilo potrebno", učinivši sve. Od tada je prošlo mnogo vremena. Imala sam mnogo drugih lekcija i otkrića. Ali taj susret pamtim. To dijete mi je dalo mogućnost da shvatim šta znači biti pored.
Samo biti pored. Zahvaljujući njemu, konačno sam osjetila šta to znači. I shvatila sam da je ponekad to najvrednije što možemo dati. Svoje prisustvo. Ne možemo uvijek nešto učiniti. Ne znamo uvijek kako da olakšamo nečiju bol.
Postoje momenti koje čovjek treba jednostavno da proživi. A naša pomoć lako može postati njemu prepreka. Ali uvijek možemo samo biti. Biti pored. Dijeleći s njim taj trenutak njegovog života. Tada je ovaj susret bio dragocjen za nas oboje. On nije bio sam.
U svom bolu. Ja nijesam bila sama. U svojoj zbunjenosti. Bili smo zajedno. Tako jednostavno i tako komplikovano - samo Biti. Zbunjen, uplašen, slab, jak, veseo ili tužan. Ne radići ništa, ništa ne mijenjajući.
Ni na nečemu ne insistirajući. Ne suprostavljajući se onome što jeste. Ne suprostavljajući se tome ko si, i kako živiš ovaj život. Ali ti postojiš. I to je dovoljno.
Psiholog Anna Levčenko o moći "samo biti", sa onima kojima je potrebna naša pomoć. U mom životu bilo je različitih učitelja. Znamenitih profesora, poznatih psihoterapeuta. Ali često se dešava da upoznavanje nekoga apsolutno bez titule i zvanja, možda čak i malih i beskućnih, je u stanju da da više od stotinu sati predavanja.
Tako je bilo ovoga puta. Bila sam na praksi u Kliničkoj bolnici za djecu. Bilo je to uoči Nove godine, na našem odjeljenju svi mlaleni pacijenti već su bili odvedeni kući. U bolnici su ostala samo djeca koja nijesu imala nikoga.
Obratila mi se žena volonter iz drugog odeljenja, koja je brinula o dječaku iz sirotišta. Prihvatila sam se posla. Upoznali su me sa njegovom pričom. Bila je tužna. Vrlo. Imao je samo šest godina, a u njegovom životu je već bilo dosta drama i tragedija.
Sa sobom sam imala papir i olovke. Malo znanja iz dečije psihologije. Strah i odlučnost. Na odeljenju sam saznala da je doveden prije samo nekoliko sati nakon reanimacije. Imao je groznicu i cev u grlu.Sjela sam pored njega, nešto rekla, pitala kako je.
Ležao je leđima okrenut prema meni, disao je teško i nije odgovorio. Sjela sam i shvatila da ovdje sa mojom psihologijom ne mogu nište da učinim. Imala sam sat vremena, i morala sam nekako da živim sa tim malim čovjekom.
Nijesam znala šta da radim. Intuitivno, dotakla sam ga rukom, sjetila sam se toga o čemu sam pisala. Stavila sam mu ruku na leđa, tako mala, da ih je moja ruka skoro potpuno prekrila. Nije se pomjerio. Samo je jedva disao.
Nijesam mu slala "energiju". Nijesam poželjela brz oporavak. Nijesam ga žalila. Nijesam razmišljala o njegovoj teškoj sudbini. Bila sam samo pored. Cijela. Nijesam razmišljala ni o čemu, nijesam ništa željela.
Slušala sam njegovo hroptavo disanje. I držala ruku na leđima. Nakon što sam sjedila oko dvadeset minuta, pitala sam da li želi da uklonim ruku. Rekao je: "Ne!" To je bila njegova prva riječ.
Sjedila sam još neko vreme, dok nijesam osjetila da mi je ruka utrnula. Pogled mi je pao na olovke i papir. Rekla sam, da bih mogla nešto da nacrtam za njega. Rekao je: "Helikopter". To je bila njegova druga riječ. Pokušala sam da se sjetim kako izgleda helikopter, i nacrtala nešto slično. I stavila papir ispred njega.
Zatim sam opet vratila ruku na njegova leđa. Kada se vrijeme bližilo kraju, rekla sam da je vrijeme da idem. Okrenuo se licem prema meni i rekao: "Hvala!" To je bila njegova treća riječ. Otišla sam sa čudnim osjećajem. Kao da sam prvi put u životu bila zaista korisna.
Ne učinivši ništa od toga što je " bilo potrebno", učinivši sve. Od tada je prošlo mnogo vremena. Imala sam mnogo drugih lekcija i otkrića. Ali taj susret pamtim. To dijete mi je dalo mogućnost da shvatim šta znači biti pored.
Samo biti pored. Zahvaljujući njemu, konačno sam osjetila šta to znači. I shvatila sam da je ponekad to najvrednije što možemo dati. Svoje prisustvo. Ne možemo uvijek nešto učiniti. Ne znamo uvijek kako da olakšamo nečiju bol.
Postoje momenti koje čovjek treba jednostavno da proživi. A naša pomoć lako može postati njemu prepreka. Ali uvijek možemo samo biti. Biti pored. Dijeleći s njim taj trenutak njegovog života. Tada je ovaj susret bio dragocjen za nas oboje. On nije bio sam.
U svom bolu. Ja nijesam bila sama. U svojoj zbunjenosti. Bili smo zajedno. Tako jednostavno i tako komplikovano - samo Biti. Zbunjen, uplašen, slab, jak, veseo ili tužan. Ne radići ništa, ništa ne mijenjajući.
Ni na nečemu ne insistirajući. Ne suprostavljajući se onome što jeste. Ne suprostavljajući se tome ko si, i kako živiš ovaj život. Ali ti postojiš. I to je dovoljno.
KOMENTARI