Poznati dječiji psiholog: "Nije prirodno da se tata i mama prave prijatelji svojoj djeci"
Dijete ima potrebu imati prijatelje, s njima se želi valjati po podu, igrati fudbal… Ima potrebu i da ima učiteljicu, koja ga uči stvarima, pojmovima, ponašanjima.
Prof. dr. Svetomir Bojanin – dječji psihijatar i jedan od osnivača neuropsihologije razvojnog razdoblja, Aautor knjiga “Gordijev čvor mladosti”, “Pod drvetom saznaNema naučnog odgoja i nema nikakve nauke o odgoju, to su obmane. Odgoj je naš normalan, emocionalni i spontani odnos s našom djecom. Odgojni proces je u stvari naš život!
Dijete mora nas upijati kroz život. Niko još nije odgojio svoju djecu po uputstvima. Nijedan roditelj nije rekao svojoj djeci da kradu, da se tuku po utakmicama, a djeca to sve rade. Prema tome, riječ je o jednom drugom kvaru u odgojnom procesu. Ako se tata i mama svađaju, a onda kažu djetetu da se ne svađa i da bude pristojno, to je besmisleno!
Problem je u tome što se djeca odgajaju gledanjem. Neki kažu: “Imamo sad i kuću i djeca svoju sobu i televizor i neće da uče!? , “Pa neće učiti zato što ni tata ni mama ništa ne uče. Ne čitaju ni novine! Problem je, da li mi našem djetetu dovoljno imponujemo kao ljudi, bi li nas oni imitirali? Ili smo mi za njih neki tata i mama, a ono imitira neke druge, koji su bili upadljiviji, bliži, primjetljiviji?
Kako se ponašamo, kako izgledamo, time odgajamo. Peremo li mi zube ili samo zahtijevamo da dijete pere zube? Peremo li ruke prije i poslije jela ili to samo zahtijevamo od djeteta? Ako mi to ne radimo, a tražimo od djeteta, onda smo u konfliktu, i niti ono vjeruje nama, niti mi njemu vjerujemo. Moramo znati šta dijete može, šta mu možemo dozvoliti. Sa strepnjom, ali ipak moramo.
Kad prestati brinuti? Ne možemo prestati. Ali moramo prestati smetati djetetu da odraste. Što ga više zaštićuješ, manje ga štitiš! Mi moramo djecu inspirisati i gurati da uče. Ali moramo znati i da će djeca biti uspješna samo ako to i zavole. Moramo pokušati djeci osladiti učenje, da ona hoće učiti! Nije isto da li mi dijete samo “maltretiramo” da uči, ili mi s njim zajedno učimo.
Nikada ne treba reći djetetu: “Idi uči, idi radi!” Ako smo ga uspjeli motivisati, samo će htjeti raditi. Ako nismo uspjeli, moramo ga tjerati. Kaže se “Nemoj zatirati stari bunar dok zidaš novi”. Dok ne budemo našli neke prave modele, ne smijemo zapustiti ono što smo bar dosada imali.
Postavivši dijete za svrhu vlastitog života i onda od te “svrhe” tražiti, i to povratnom spregom, unaprijed planiranu dobrobit kao uzvraćanje, podsjeća na sve krugove praznovjerja čiji je obrazac ono bacanje novčića u fontanu uz očekivanje da im se ta “žrtva” uzvrati nekom željenom srećom još večeras.
Ugrožavaju djetinjstvo i oni roditelji koji su polegli po djeci odbacivanjem vlastitih života, daveći ih svojom “roditeljskom požrtvovnošću” i zaštitom, zanemarujući i svoje radne obveze, napredovanje u struci i napuštanjem radnog mjesta “kako bi se posvetili djeci”.
Postoje u ljudskoj prirodi ljubavi koje ne traže uzvraćanje. Jedna od tih ljubavi je i ona prema djeci. Čovjekova čežnja za djetetom ostaje obilježjem ljudskog bića i onda kada se ono sasvim osamostali, i biološki i socijalno, i ode od nas u neki bijeli svijet, kada mu uopšte više nismo potrebni, čežnja za koju ne tražimo da nam se uzvrati i ako to, tiho u sebi, očekujemo.nja dobra i zla”, “Škola kao bolest” i “Tajna škole” – poručuje:
Nisu problem tvornice igračaka nego naše strasti i neodmjerenosti, zbog duhovne lijenosti da se potrudimo, da se razumijemo bar s onima koje volimo, a koju, kao roditelji, demonstriramo našoj djeci svaki dan od jutra do večeri. Od ponašanja nas roditelja i odraslijih osoba u okruženju zavisi hoće li naše dijete od gumenih pušaka i tenkova graditi ograde između kojih će “hraniti” ili “liječiti” jelene, zečeve ili čimpanze, kako je i to, istini za volju, moglo vidjeti na TV programima, ili će s tim stvarima jurišati ubijati komšije.
Svako dijete se mora kao bršljan sviti oko nekog identifikacijskog uzora koji ga impresionira, na prvom mjestu svojim kvalitetnim razumijevanjem njegove ličnosti i koji je pogodan da oko njega “razvija” ono što bi želio biti i posjedovati kao osoba pred drugima, u nekim vremenima o kojima sanjari.
Ako mu mi ne ponudimo naše “vrbice i zastavice”, za kojima žudi svojim cijelim bićem, uočit će ih kod nekih drugih ljudi iz okruženja ili na marketinškim tezgama onih koji ih svode u službu kupovine i prodaje roba i trendova, svodeći svoj životni smisao na tu prazninu postojanja, čija uzaludnost nikako nije lišena ubijanja i krvi.
Kad su pitali Gadamera, poznatog njemačkog filozofa i pedagoga: “Kako odgajati svoju djecu i mlađe generacije?”, on je rekao: “Odgojite prvo sebe. Onda će vam samo doći kako odgajate svoju djecu, mlade generacije”. “A kakvim obrazovanje dati?” Kaže on: “Obrazujte prvo sebe. Tu ćete naći odgovor kako obrazovati svoju djecu “.
Nije prirodno da se tata i mama prave prijatelji svojoj djeci. Dijete ima potrebu imati prijatelje, s njima se želi valjati po podu, igrati fudbal… Ima potrebu i da ima učiteljicu, koja ga uči stvarima, pojmovima, ponašanjima. A ima mamu i tatu koji ga vole neizmjerno, ali čija ljubav ima i određeni smisao. Dijete ima potrebu imati autoritet.
Puno je važnije dijete pohvaliti kad uradi nešto dobro, nego izgrditi ga kad je uradio neko zlo. To zlo će usahnuti, uvenuti, ako za sve što je dobro radio, naiđe na pohvalu i na naše radovanje. Trebamo ga pohvaliti ne kad je pobijedio drugog u nečemu, već kad je pobijedio sebe, ako je danas bolji nego juče.
Mnogo je manji grijeh ako, u nekoj situaciji gnjeva, nekad i plesnemo dijete, nego ako se prema njemu lažno ponašamo. Svaku lažnost dijete prepozna. Prepozna ako ga tučemo iz nekakvih naših strasti sadističkih, ako je to sadizam odraslog nad slabijim, kad je taj roditelj ispraznio svoj gnjev, mrzovolju, svoj tužan život. Prepozna i kad se pojavi očaj zbog njega, pa smo ga ošamarili.
Kakva su zapravo djeca niko ne zna niti se iko ikada, kroz cijelu istoriju državnog školstva, to pitao. Zna se samo što se od djece traži. U globalu, djeca su u stanju odgovoriti zahtjevima škole i to je bilo dovoljno za sve pedagoge svijeta. Radoznalost djece ne može se potaknuti strahom i stalnim dokazivanjem daona ipak još ništa ne znaju i kako su još mala da se s nama mjere.
Razvod je uvijek raspadanje jedne cjeline za dijete. Vrlo je važno da roditelji, ako vole svoju djecu i ako se moraju razvesti, ne smiju jedno o drugom pričati djetetu ružno. Dijete mora znati da ga njegovi tata i mama vole i da su oni za njega najbolji na svijetu. Tamo gdje tata i mama pakoste jedno drugom, znači da koriste dijete za svoje lične potrebe i zavisnosti.
lolamagazin.com
Prof. dr. Svetomir Bojanin – dječji psihijatar i jedan od osnivača neuropsihologije razvojnog razdoblja, Aautor knjiga “Gordijev čvor mladosti”, “Pod drvetom saznaNema naučnog odgoja i nema nikakve nauke o odgoju, to su obmane. Odgoj je naš normalan, emocionalni i spontani odnos s našom djecom. Odgojni proces je u stvari naš život!
Dijete mora nas upijati kroz život. Niko još nije odgojio svoju djecu po uputstvima. Nijedan roditelj nije rekao svojoj djeci da kradu, da se tuku po utakmicama, a djeca to sve rade. Prema tome, riječ je o jednom drugom kvaru u odgojnom procesu. Ako se tata i mama svađaju, a onda kažu djetetu da se ne svađa i da bude pristojno, to je besmisleno!
Problem je u tome što se djeca odgajaju gledanjem. Neki kažu: “Imamo sad i kuću i djeca svoju sobu i televizor i neće da uče!? , “Pa neće učiti zato što ni tata ni mama ništa ne uče. Ne čitaju ni novine! Problem je, da li mi našem djetetu dovoljno imponujemo kao ljudi, bi li nas oni imitirali? Ili smo mi za njih neki tata i mama, a ono imitira neke druge, koji su bili upadljiviji, bliži, primjetljiviji?
Kako se ponašamo, kako izgledamo, time odgajamo. Peremo li mi zube ili samo zahtijevamo da dijete pere zube? Peremo li ruke prije i poslije jela ili to samo zahtijevamo od djeteta? Ako mi to ne radimo, a tražimo od djeteta, onda smo u konfliktu, i niti ono vjeruje nama, niti mi njemu vjerujemo. Moramo znati šta dijete može, šta mu možemo dozvoliti. Sa strepnjom, ali ipak moramo.
Kad prestati brinuti? Ne možemo prestati. Ali moramo prestati smetati djetetu da odraste. Što ga više zaštićuješ, manje ga štitiš! Mi moramo djecu inspirisati i gurati da uče. Ali moramo znati i da će djeca biti uspješna samo ako to i zavole. Moramo pokušati djeci osladiti učenje, da ona hoće učiti! Nije isto da li mi dijete samo “maltretiramo” da uči, ili mi s njim zajedno učimo.
Nikada ne treba reći djetetu: “Idi uči, idi radi!” Ako smo ga uspjeli motivisati, samo će htjeti raditi. Ako nismo uspjeli, moramo ga tjerati. Kaže se “Nemoj zatirati stari bunar dok zidaš novi”. Dok ne budemo našli neke prave modele, ne smijemo zapustiti ono što smo bar dosada imali.
Postavivši dijete za svrhu vlastitog života i onda od te “svrhe” tražiti, i to povratnom spregom, unaprijed planiranu dobrobit kao uzvraćanje, podsjeća na sve krugove praznovjerja čiji je obrazac ono bacanje novčića u fontanu uz očekivanje da im se ta “žrtva” uzvrati nekom željenom srećom još večeras.
Ugrožavaju djetinjstvo i oni roditelji koji su polegli po djeci odbacivanjem vlastitih života, daveći ih svojom “roditeljskom požrtvovnošću” i zaštitom, zanemarujući i svoje radne obveze, napredovanje u struci i napuštanjem radnog mjesta “kako bi se posvetili djeci”.
Postoje u ljudskoj prirodi ljubavi koje ne traže uzvraćanje. Jedna od tih ljubavi je i ona prema djeci. Čovjekova čežnja za djetetom ostaje obilježjem ljudskog bića i onda kada se ono sasvim osamostali, i biološki i socijalno, i ode od nas u neki bijeli svijet, kada mu uopšte više nismo potrebni, čežnja za koju ne tražimo da nam se uzvrati i ako to, tiho u sebi, očekujemo.nja dobra i zla”, “Škola kao bolest” i “Tajna škole” – poručuje:
Nisu problem tvornice igračaka nego naše strasti i neodmjerenosti, zbog duhovne lijenosti da se potrudimo, da se razumijemo bar s onima koje volimo, a koju, kao roditelji, demonstriramo našoj djeci svaki dan od jutra do večeri. Od ponašanja nas roditelja i odraslijih osoba u okruženju zavisi hoće li naše dijete od gumenih pušaka i tenkova graditi ograde između kojih će “hraniti” ili “liječiti” jelene, zečeve ili čimpanze, kako je i to, istini za volju, moglo vidjeti na TV programima, ili će s tim stvarima jurišati ubijati komšije.
Svako dijete se mora kao bršljan sviti oko nekog identifikacijskog uzora koji ga impresionira, na prvom mjestu svojim kvalitetnim razumijevanjem njegove ličnosti i koji je pogodan da oko njega “razvija” ono što bi želio biti i posjedovati kao osoba pred drugima, u nekim vremenima o kojima sanjari.
Ako mu mi ne ponudimo naše “vrbice i zastavice”, za kojima žudi svojim cijelim bićem, uočit će ih kod nekih drugih ljudi iz okruženja ili na marketinškim tezgama onih koji ih svode u službu kupovine i prodaje roba i trendova, svodeći svoj životni smisao na tu prazninu postojanja, čija uzaludnost nikako nije lišena ubijanja i krvi.
Kad su pitali Gadamera, poznatog njemačkog filozofa i pedagoga: “Kako odgajati svoju djecu i mlađe generacije?”, on je rekao: “Odgojite prvo sebe. Onda će vam samo doći kako odgajate svoju djecu, mlade generacije”. “A kakvim obrazovanje dati?” Kaže on: “Obrazujte prvo sebe. Tu ćete naći odgovor kako obrazovati svoju djecu “.
Nije prirodno da se tata i mama prave prijatelji svojoj djeci. Dijete ima potrebu imati prijatelje, s njima se želi valjati po podu, igrati fudbal… Ima potrebu i da ima učiteljicu, koja ga uči stvarima, pojmovima, ponašanjima. A ima mamu i tatu koji ga vole neizmjerno, ali čija ljubav ima i određeni smisao. Dijete ima potrebu imati autoritet.
Puno je važnije dijete pohvaliti kad uradi nešto dobro, nego izgrditi ga kad je uradio neko zlo. To zlo će usahnuti, uvenuti, ako za sve što je dobro radio, naiđe na pohvalu i na naše radovanje. Trebamo ga pohvaliti ne kad je pobijedio drugog u nečemu, već kad je pobijedio sebe, ako je danas bolji nego juče.
Mnogo je manji grijeh ako, u nekoj situaciji gnjeva, nekad i plesnemo dijete, nego ako se prema njemu lažno ponašamo. Svaku lažnost dijete prepozna. Prepozna ako ga tučemo iz nekakvih naših strasti sadističkih, ako je to sadizam odraslog nad slabijim, kad je taj roditelj ispraznio svoj gnjev, mrzovolju, svoj tužan život. Prepozna i kad se pojavi očaj zbog njega, pa smo ga ošamarili.
Kakva su zapravo djeca niko ne zna niti se iko ikada, kroz cijelu istoriju državnog školstva, to pitao. Zna se samo što se od djece traži. U globalu, djeca su u stanju odgovoriti zahtjevima škole i to je bilo dovoljno za sve pedagoge svijeta. Radoznalost djece ne može se potaknuti strahom i stalnim dokazivanjem daona ipak još ništa ne znaju i kako su još mala da se s nama mjere.
Razvod je uvijek raspadanje jedne cjeline za dijete. Vrlo je važno da roditelji, ako vole svoju djecu i ako se moraju razvesti, ne smiju jedno o drugom pričati djetetu ružno. Dijete mora znati da ga njegovi tata i mama vole i da su oni za njega najbolji na svijetu. Tamo gdje tata i mama pakoste jedno drugom, znači da koriste dijete za svoje lične potrebe i zavisnosti.
lolamagazin.com
KOMENTARI