Ponekad mi treba neko da mi kaže - "Biće sve u redu, vjeruj mi"
Ponekad u životu svima nama treba neko da nas prihvati i da nam kaže da će sve biti u redu.
Ja sam jaka osoba, jedna od onih kojima je život bio težak više puta. Međutim, potreban mi je neko ko će me uzeti za ruku i reći mi da će sve biti u redu, i da me uvjeri da ima mnogo stvari koje treba uraditi i malo stvari za koje treba brinuti.
Ova potrebe nije sinonim za slabost, već predstavlja smjelost nekoga ko cijeni malo podrške i udobnosti kada je to potrebno. "Ono što me ne ubije, čini me jačim", rekao je Fridrih Nietzshe s pravom. I to je istina, iz prostog razloga: da bi čovjek stekao pravu količinu snage u srcu i podigao nivo hrabrosti, prije svega toga mora pasti, mora da osjeti rane razočarenja, gubitka, praznine i greški.
Sve se na kraju dobro završi, ako nije tako ... to znači da još uvijek nije kraj. Zato su jaki ljudi veliki poznavaoci tajne umjetnosti popunjavanja ove unutrašnje pukotine, samo oni razumiju prednosti s vremena na vrijeme ohrabrujućih riječi ili ruke pomoći koja se nudi da ih podigne.
U individualističkom svijetu, gdje svi okreću leđa, svaka podrška je pozitivna. U vrijeme nesreće, čak i najveći junak i najsjanija junakinja cijeniće nekoga ko im kaže da će sve biti u redu ... jer ako se živi od nečega, to je od vjere.
Tajna potreba: emocionalna glad; Još 1920-ih, Edvard Thorndike je emocionalnu inteligenciju definisao kao "sposobnost da se razumiju ljudi tako što im pomaže da se dobro ponašaju u svojim odnosima sa ljudima". On je takođe tvrdio da aspekt koji karakteriše ljudsko biće je "emotivna glad".
Svako od nas, ponekad, ima potrebu za više podrške nego što je prima, više pažnje, više priznanja i čak, zašto ne, više afiniteta i naklonosti. Međutim, većina knjiga o samopomoći nas podsjeća da "damo sebi vrijednost".
Jednostavno rečeno, moramo sprovesti odgovarajuće strategije da bi povećali samopoštovanje, veliko samopoštovanje i snažna ličnost to je ono što nam omogućava da se uspješno borimo sa nedaćama. Iako je tačno da je sve ovo pozitivno i čak je preporučivo, postoji nijansa koju treba imati u vidu.
Čovjek koji ulaže u lični razvoj i u svoju psihološku snagu, ne smije da ode u drugu krajnost praktikovanja "samo-unapređivanja", tako agresivno da mu više ne treba ništa. Jer, ponekad, onome kome ne treba ništa ni ne nudi se ništa, i ne obraćajuci pažnju, završi da praktikuje emocionalni materijalizam.
Tajna je u ravnoteži i shvatanju da biti jaka osoba ne znači da je imuna na patnju, ni neosjetljiva. Snažni su oni koji se jednog dana prepuste da budu slabi i da u sebi i dalje trpe uticaj nesreće. Stoga, njima više nego bilo kome drugom ne samo da treba pružiti podršku, već i primiti njihova emocionalna milovanja kojima zadovoljavaju svoju žed i nastavljaju da liječe njihove tihe rane.
Biće sve u redu, vjeruj mi; Ponekad u životu svima nama treba neko da nas prihvati i da nam kaže da će sve biti u redu. Postoje takvi momenti u kojima nijesmo sigurni u sebe, a dobro samopouzdanje ne garantuje uspijeh, rješavanje problema ili dobar rezultat.
Postoje precizni trenuci kada uopšte nije tragično podjeliti teškoće, oslobađajući se tereta straha i zabrinutosti. Poznato je, na primjer, da su doktori dok uzimaju ruku svojih pacijenata, govoreći im pozitivne poruke, brižne i pune podrške, mogli da smanje strah i uznemirenost kod pacijenata.
Postoje trenuci, i to se događa svima, gdje mozak postaje taman i pokriven mentalnim mrakom. Zbog toga što negativne misli imaju lošu naviku da budu otporne, kao blato u kom su pomiješane negativnosti sa tugom i neizvjesnost sa haosom.
Kada se to desi, kada vitezovi straha slobodno galopiraju, ne uspijemo uvijek da primijenimo ovaj racionalan pristup kroz koji se shvata da poraz nije katastrofa, niti je razočarenje kraj svijeta.
U tim trenucima, prijateljska ruka, svijetli um i dobro srce mogu učiniti čuda. Ne mogu se svi putevi oporavka prolaziti u samoći, jer, iako smo naučili da cijenimo nas same, niko nije oslobođen od tih trenutaka zbrke, nepogrešivosti i slabosti.
Ako nam neko kaže da će sve dobro biti, to pomaže. Podsećaju nas da u životu sve dolazi i sve ide, to olakšava. Ako nas neko uzme za ruku i obeća da će stati pored nas, bez obzira na to šta nam je život spremio, to nam daje sjajnu smirenost i spokoj.
Stoga učimo da prihvatimo pomoć, da budemo skromni, i da naučimo da prihvatimo ono što drugi nude. Ali, prvo naučimo da se na najbolji način predstavimo drugima, i da tako stvorimo snažnije i zdravije kontekste sa emocionalne tačke gledišta.
bebamur
Ja sam jaka osoba, jedna od onih kojima je život bio težak više puta. Međutim, potreban mi je neko ko će me uzeti za ruku i reći mi da će sve biti u redu, i da me uvjeri da ima mnogo stvari koje treba uraditi i malo stvari za koje treba brinuti.
Ova potrebe nije sinonim za slabost, već predstavlja smjelost nekoga ko cijeni malo podrške i udobnosti kada je to potrebno. "Ono što me ne ubije, čini me jačim", rekao je Fridrih Nietzshe s pravom. I to je istina, iz prostog razloga: da bi čovjek stekao pravu količinu snage u srcu i podigao nivo hrabrosti, prije svega toga mora pasti, mora da osjeti rane razočarenja, gubitka, praznine i greški.
Sve se na kraju dobro završi, ako nije tako ... to znači da još uvijek nije kraj. Zato su jaki ljudi veliki poznavaoci tajne umjetnosti popunjavanja ove unutrašnje pukotine, samo oni razumiju prednosti s vremena na vrijeme ohrabrujućih riječi ili ruke pomoći koja se nudi da ih podigne.
U individualističkom svijetu, gdje svi okreću leđa, svaka podrška je pozitivna. U vrijeme nesreće, čak i najveći junak i najsjanija junakinja cijeniće nekoga ko im kaže da će sve biti u redu ... jer ako se živi od nečega, to je od vjere.
Tajna potreba: emocionalna glad; Još 1920-ih, Edvard Thorndike je emocionalnu inteligenciju definisao kao "sposobnost da se razumiju ljudi tako što im pomaže da se dobro ponašaju u svojim odnosima sa ljudima". On je takođe tvrdio da aspekt koji karakteriše ljudsko biće je "emotivna glad".
Svako od nas, ponekad, ima potrebu za više podrške nego što je prima, više pažnje, više priznanja i čak, zašto ne, više afiniteta i naklonosti. Međutim, većina knjiga o samopomoći nas podsjeća da "damo sebi vrijednost".
Jednostavno rečeno, moramo sprovesti odgovarajuće strategije da bi povećali samopoštovanje, veliko samopoštovanje i snažna ličnost to je ono što nam omogućava da se uspješno borimo sa nedaćama. Iako je tačno da je sve ovo pozitivno i čak je preporučivo, postoji nijansa koju treba imati u vidu.
Čovjek koji ulaže u lični razvoj i u svoju psihološku snagu, ne smije da ode u drugu krajnost praktikovanja "samo-unapređivanja", tako agresivno da mu više ne treba ništa. Jer, ponekad, onome kome ne treba ništa ni ne nudi se ništa, i ne obraćajuci pažnju, završi da praktikuje emocionalni materijalizam.
Tajna je u ravnoteži i shvatanju da biti jaka osoba ne znači da je imuna na patnju, ni neosjetljiva. Snažni su oni koji se jednog dana prepuste da budu slabi i da u sebi i dalje trpe uticaj nesreće. Stoga, njima više nego bilo kome drugom ne samo da treba pružiti podršku, već i primiti njihova emocionalna milovanja kojima zadovoljavaju svoju žed i nastavljaju da liječe njihove tihe rane.
Biće sve u redu, vjeruj mi; Ponekad u životu svima nama treba neko da nas prihvati i da nam kaže da će sve biti u redu. Postoje takvi momenti u kojima nijesmo sigurni u sebe, a dobro samopouzdanje ne garantuje uspijeh, rješavanje problema ili dobar rezultat.
Postoje precizni trenuci kada uopšte nije tragično podjeliti teškoće, oslobađajući se tereta straha i zabrinutosti. Poznato je, na primjer, da su doktori dok uzimaju ruku svojih pacijenata, govoreći im pozitivne poruke, brižne i pune podrške, mogli da smanje strah i uznemirenost kod pacijenata.
Postoje trenuci, i to se događa svima, gdje mozak postaje taman i pokriven mentalnim mrakom. Zbog toga što negativne misli imaju lošu naviku da budu otporne, kao blato u kom su pomiješane negativnosti sa tugom i neizvjesnost sa haosom.
Kada se to desi, kada vitezovi straha slobodno galopiraju, ne uspijemo uvijek da primijenimo ovaj racionalan pristup kroz koji se shvata da poraz nije katastrofa, niti je razočarenje kraj svijeta.
U tim trenucima, prijateljska ruka, svijetli um i dobro srce mogu učiniti čuda. Ne mogu se svi putevi oporavka prolaziti u samoći, jer, iako smo naučili da cijenimo nas same, niko nije oslobođen od tih trenutaka zbrke, nepogrešivosti i slabosti.
Ako nam neko kaže da će sve dobro biti, to pomaže. Podsećaju nas da u životu sve dolazi i sve ide, to olakšava. Ako nas neko uzme za ruku i obeća da će stati pored nas, bez obzira na to šta nam je život spremio, to nam daje sjajnu smirenost i spokoj.
Stoga učimo da prihvatimo pomoć, da budemo skromni, i da naučimo da prihvatimo ono što drugi nude. Ali, prvo naučimo da se na najbolji način predstavimo drugima, i da tako stvorimo snažnije i zdravije kontekste sa emocionalne tačke gledišta.
bebamur
KOMENTARI