Ne dozvolite da vas sastavljaju slomljeni, a vode izgubljeni
I zato ne dajte da vas danas, ili bilo koji drugi dan vašeg života sastavljaju slomljeni, a vode izgubljeni.
Priznajem, bojim se da ne izgubim ljude koje volim. Oduvijek. Bojim se i to da trčeći užurbanim kotačićem svog života ne ostanem bez daha i da se ne izvrnem negdje nasred ceste. Tome u prilog ide i moja krvna slika (anemija od dječjih dana).
Bojim se da ne osramotim pred ljudima kojima se divim, iako sam već dugo svjesna svojih kvaliteta i toga da se znam „nositi“ s različitim ljudima. Bojim se nekih stvari, možda pomalo iracionalih, ali se ne bojim toga da će mi ijedna moguća iracionalnost pomutiti moj čisti pogled na svijet.
Ipak, s vremena na vrijeme život nas nagradi, pomutnjom, i ljudima koji ostavljaju mutan trag za sobom iako su na prvu izgledali brutalno „čisti“. Upoznale smo se na fejsbuku. Ništa čudno. Nekoliko klikova mišem i već smo bile na „draga moja“
Priznajem, ne prihvaćam bilo koga za svog virtualnog prijatelja, ali nerijetko prihvatim one osobe za koje zaključim da dijelimo puno toga zajedničkog. „Sličan se sličnom raduje.“ To je moja životna deviza, točnije jedna od.
Naivna sam, to javno priznajem, što u takvim sitaucijama ležerno odmahujem rukom svojoj intuiciji koja mi nerijetko histerično maše otkrivajući pri tome tko zaista jest osoba s druge strane ekrana. No fućkaš intuiciju dok god vladaš zdravim razumom, jel tako? E pa to je pogreška broj jedan, moja pogreška. Ujedno i kardinalna pogreška.
Prošli su mjeseci. Sve je bilo dobro i sve je bilo „draga moja divna si“ do trenutka dok se nisu počeli otkrivali tajni interesi i imperativi (zapovjedni način!). Tada su krenuli suptilni znakovi, intimna pitanja, čitanja između redova, copy pejstanja i neizgovorene riječi.
Na koncu, ta je osoba željela raditi isto što i ja s čim dakako nisam imala problema „Ne vjerujem u konkurenciju jer za sve ima dovoljno mjesta.“ Deviza broj dva. Čule smo putem skype-a, razmijenile svoje životne priče, s tim da sam ja otkrila više, jer sam više očito i imala (čitaj više povrijeđenih osjećaja, više prošlosti, sranja i nemira).
Ona se čuvala, nerijetko naglašavajući kako je u njezinom životu sve savršeno mirno, ne dopuštajući mi da niti u jednom jedinom trenutku posumnjam u njezinu savršeno iskonstruiranu harmoniju života. I nisam, sve dok se njezin mir nije uznemirio i sve dok nije shvatila da sam se skupa sa svojom intuicijom najednom probudila i ja.
Tada se na moju iskrenu žalost preobrazila u neku drugu, posvu drugačiju osobu naglašavajući mi da zna tko sam, aludirajući na moje „slabosti“, na što sam joj drage volje odgovorila „ Drago mi je da znaš, ne volim ljude ostavljati u zabludi nečega što nisam …“
I nisam to učinila samo s njom. Činim to sa svim ljudima. Otkivam im se upravo onakva kakva jesam, iako svjesna da bi mnogi radije htjeli neku savršeniju, vitualnom svijetu prilagođeniju verziju mene. No ja za to nemam niti vremena, niti živaca, niti inspiracije. I to je ono što vam želim reći, poručiti, a vi kako uzmete.
Znati da vas ljudi vole, cijene i poštuju čak i onda kada niste savršeni to je za mene smisao ne samo ljudskih odnosa, već i smisao života. Na koncu, bit će ljudi koji neće moći podnijeti vaše mane, pogledajte oko sebe, ima ih jel da?
Ali još i bitnije, bit će ljudi koji VAS neće moći podnijeti upravo iz razloga jer će vidjeti da ste VI sa svojim manama na TI. Ironično zar ne? A tako oslobađajuće. I zato pazite koga puštate u svoj život. I zato ne vjerujte kada vam kažu da su vaše mane loše.
I zato slušajte glas svoje intuicije kada vam tiho šapuće “stani”. I zato ne dajte da vas danas, ili bilo koji drugi dan vašeg života sastavljaju slomljeni, a vode izgubljeni.
Tekst je u cjelosti preuzet sa: 24sata | BlogBuster
Posjetite 24sata | BlogBuster za jos sličnih tekstova. Autoricu teksta Ingrid Divković možete pratiti i na Facebooku te na blogu ingriddivkovic.com
Priznajem, bojim se da ne izgubim ljude koje volim. Oduvijek. Bojim se i to da trčeći užurbanim kotačićem svog života ne ostanem bez daha i da se ne izvrnem negdje nasred ceste. Tome u prilog ide i moja krvna slika (anemija od dječjih dana).
Bojim se da ne osramotim pred ljudima kojima se divim, iako sam već dugo svjesna svojih kvaliteta i toga da se znam „nositi“ s različitim ljudima. Bojim se nekih stvari, možda pomalo iracionalih, ali se ne bojim toga da će mi ijedna moguća iracionalnost pomutiti moj čisti pogled na svijet.
Ipak, s vremena na vrijeme život nas nagradi, pomutnjom, i ljudima koji ostavljaju mutan trag za sobom iako su na prvu izgledali brutalno „čisti“. Upoznale smo se na fejsbuku. Ništa čudno. Nekoliko klikova mišem i već smo bile na „draga moja“
Priznajem, ne prihvaćam bilo koga za svog virtualnog prijatelja, ali nerijetko prihvatim one osobe za koje zaključim da dijelimo puno toga zajedničkog. „Sličan se sličnom raduje.“ To je moja životna deviza, točnije jedna od.
Naivna sam, to javno priznajem, što u takvim sitaucijama ležerno odmahujem rukom svojoj intuiciji koja mi nerijetko histerično maše otkrivajući pri tome tko zaista jest osoba s druge strane ekrana. No fućkaš intuiciju dok god vladaš zdravim razumom, jel tako? E pa to je pogreška broj jedan, moja pogreška. Ujedno i kardinalna pogreška.
Prošli su mjeseci. Sve je bilo dobro i sve je bilo „draga moja divna si“ do trenutka dok se nisu počeli otkrivali tajni interesi i imperativi (zapovjedni način!). Tada su krenuli suptilni znakovi, intimna pitanja, čitanja između redova, copy pejstanja i neizgovorene riječi.
Na koncu, ta je osoba željela raditi isto što i ja s čim dakako nisam imala problema „Ne vjerujem u konkurenciju jer za sve ima dovoljno mjesta.“ Deviza broj dva. Čule smo putem skype-a, razmijenile svoje životne priče, s tim da sam ja otkrila više, jer sam više očito i imala (čitaj više povrijeđenih osjećaja, više prošlosti, sranja i nemira).
Ona se čuvala, nerijetko naglašavajući kako je u njezinom životu sve savršeno mirno, ne dopuštajući mi da niti u jednom jedinom trenutku posumnjam u njezinu savršeno iskonstruiranu harmoniju života. I nisam, sve dok se njezin mir nije uznemirio i sve dok nije shvatila da sam se skupa sa svojom intuicijom najednom probudila i ja.
Tada se na moju iskrenu žalost preobrazila u neku drugu, posvu drugačiju osobu naglašavajući mi da zna tko sam, aludirajući na moje „slabosti“, na što sam joj drage volje odgovorila „ Drago mi je da znaš, ne volim ljude ostavljati u zabludi nečega što nisam …“
I nisam to učinila samo s njom. Činim to sa svim ljudima. Otkivam im se upravo onakva kakva jesam, iako svjesna da bi mnogi radije htjeli neku savršeniju, vitualnom svijetu prilagođeniju verziju mene. No ja za to nemam niti vremena, niti živaca, niti inspiracije. I to je ono što vam želim reći, poručiti, a vi kako uzmete.
Znati da vas ljudi vole, cijene i poštuju čak i onda kada niste savršeni to je za mene smisao ne samo ljudskih odnosa, već i smisao života. Na koncu, bit će ljudi koji neće moći podnijeti vaše mane, pogledajte oko sebe, ima ih jel da?
Ali još i bitnije, bit će ljudi koji VAS neće moći podnijeti upravo iz razloga jer će vidjeti da ste VI sa svojim manama na TI. Ironično zar ne? A tako oslobađajuće. I zato pazite koga puštate u svoj život. I zato ne vjerujte kada vam kažu da su vaše mane loše.
I zato slušajte glas svoje intuicije kada vam tiho šapuće “stani”. I zato ne dajte da vas danas, ili bilo koji drugi dan vašeg života sastavljaju slomljeni, a vode izgubljeni.
Tekst je u cjelosti preuzet sa: 24sata | BlogBuster
Posjetite 24sata | BlogBuster za jos sličnih tekstova. Autoricu teksta Ingrid Divković možete pratiti i na Facebooku te na blogu ingriddivkovic.com
KOMENTARI