Nakon što sam izgubio suprugu ništa više nije isto: "Cijenite svoje voljene i vrijeme koje imate s njima"
Sve se jednostavno dogodilo tako brzo. Prvi put sam upoznao svoju suprugu Saru prije mnogo godina i bio je to tako lijep susret. Osjetio sam sve o čemu ljudi pričaju u knjigama i filmovima. Vrijeme je zaista prolazilo sporo i svijet kao da se kretao usporeno. Nosila je prekrasnu bijelu haljinu i po meni, bila je najljepša djevojka na svijetu.
Tako me je brzo privukla dobrota njenih očiju, lakoća njenog osmijeha i zaraznost njenog smijeha. Udvarao sam joj se dvije godine i završili smo u braku. Bila je moja supruga više od 7 godina, a zajedno se brionuli o dvoje djece i psa. Ali ona više nije s nama i nedostaje mi svakog dana.
Prije dvije sedmice oduzeta mi je supruga. A osmijeh koji mi je nekada donosio toliku utjehu i toplinu sada mi donosi puno nostalgije i tuge. To je poput fizičke boli u prsima kad god pomislim na nju i na ono što sam izgubio. Moja žena je napustila ovaj svijet prije dvije nedelje i cijeli mi se život raspadao pred očima.
Doktori su nam rekli da više ne reaguje na tretmane i nema mnogo više nego što mogu uraditi. Tada je strah stvarno počeo da me udara. Tada sam polako počeo prihvatati stvarnost da ću izgubiti ženu. Pogledao sam je i imala je neku smirenost na licu. Kao da je znala da će tako ispasti.
Nije izgledala uplašeno. Nije izgledala ljuto. Bila je samo zadovoljna. I shvatio sam koliko je zrela i mudra bila moja supruga u tim trenucima. Uspjela je naći spokojstvo usprkos vrtlogu koji nam je obuzimao život. Odlučila je da želi izaći iz bolnice i samo provesti ostatak svojih dana u našoj kući. Željela je biti u prisustvu svoje djece, našeg kućnog ljubimca i u toplini doma.
Još je željela i da nam pravi doručak i da zajedno legnemo na travu našeg dvorišta. Ispustio sam suzu dok sam je slušao kako mi govori o svim stvarima koje je željela učiniti u ono malo vremena koje je imala na ovom svijetu. Tako sam silno želio učiniti sve ove stvari za nju.
Zabilježio sam sve što je željela ostvariti u onome što je ostalo od njenog života i vratili smo se u kuću. Odlučio sam da bi bilo najbolje da sve svoje stvari premjestimo u spavaću sobu u prizemlju kako se ona ne bi zamarila idući uz i niz stepenice. Ali bila je nepokolebljiva u tome da stvari budu takve kakve jesu i uvijek, pa smo ostali u sobi na spratu.
Imali smo samo još mjesec dana zajedno, a u to me je vrijeme naučila vrijedne lekcije za koje mislim da bi svaki muškarac u vezi trebao naučiti prije nego što bude prekasno. Gledao sam je kako se smijala dok je razgovarala s našom djecom i mrzio sam sebe što nikad nisam cijenio takve trenutke u prošlosti, jer je moja glava bila previše zaokupirana poslom.
Mrzio sam sebe što nikad nisam iskoristio te trenutke i samo naučio biti prisutan u tim situacijama. Pjevušila je za sebe kad god se kupala i odlučio sam zgrabiti telefon da je snimam. Uvijek je to bila ista pjesma i uvijek se zbog toga osjećala opušteno i srećno.
Ali nikad prije toga u toj muzici nisam zaista pronašao utjehu. Toliko je puta prije toga pjevala tu melodiju, ali nikad nisam zaistas obraćao pažnju. Bilo je to jednom kada smo se nas dvoje odlučili malo prošetati jer su djeca rano otišla u krevet. I dugo smo ćutali dok smo hodali jedan pored drugog.
Pružio sam joj ruku i držao sam je što sam čvršće mogao. I shvatio sam da je još nisam spreman pustiti. Shvatio sam i da sam je trebao još više držati za ruku kad sam imao toliko prilika za to. Osjećala se tako slabo kad sam joj čvrsto stisnuo ruku. Znao sam da je hodanje za nju borba.
Ali izdržala je. Znala je da mora biti snažna - ne zbog sebe, već zbog mene. Umrla je mjesec dana nakon što smo se vratili kući. A svim muškarcima koji ovo čitaju poručujem- naučite cijeniti svoju ženu dok je tu. Kad je nestane, shvatićete da vrijeme koje ste proveli zajedno nikada ne može biti dovoljno.
Tako me je brzo privukla dobrota njenih očiju, lakoća njenog osmijeha i zaraznost njenog smijeha. Udvarao sam joj se dvije godine i završili smo u braku. Bila je moja supruga više od 7 godina, a zajedno se brionuli o dvoje djece i psa. Ali ona više nije s nama i nedostaje mi svakog dana.
Prije dvije sedmice oduzeta mi je supruga. A osmijeh koji mi je nekada donosio toliku utjehu i toplinu sada mi donosi puno nostalgije i tuge. To je poput fizičke boli u prsima kad god pomislim na nju i na ono što sam izgubio. Moja žena je napustila ovaj svijet prije dvije nedelje i cijeli mi se život raspadao pred očima.
Doktori su nam rekli da više ne reaguje na tretmane i nema mnogo više nego što mogu uraditi. Tada je strah stvarno počeo da me udara. Tada sam polako počeo prihvatati stvarnost da ću izgubiti ženu. Pogledao sam je i imala je neku smirenost na licu. Kao da je znala da će tako ispasti.
Nije izgledala uplašeno. Nije izgledala ljuto. Bila je samo zadovoljna. I shvatio sam koliko je zrela i mudra bila moja supruga u tim trenucima. Uspjela je naći spokojstvo usprkos vrtlogu koji nam je obuzimao život. Odlučila je da želi izaći iz bolnice i samo provesti ostatak svojih dana u našoj kući. Željela je biti u prisustvu svoje djece, našeg kućnog ljubimca i u toplini doma.
Još je željela i da nam pravi doručak i da zajedno legnemo na travu našeg dvorišta. Ispustio sam suzu dok sam je slušao kako mi govori o svim stvarima koje je željela učiniti u ono malo vremena koje je imala na ovom svijetu. Tako sam silno želio učiniti sve ove stvari za nju.
Zabilježio sam sve što je željela ostvariti u onome što je ostalo od njenog života i vratili smo se u kuću. Odlučio sam da bi bilo najbolje da sve svoje stvari premjestimo u spavaću sobu u prizemlju kako se ona ne bi zamarila idući uz i niz stepenice. Ali bila je nepokolebljiva u tome da stvari budu takve kakve jesu i uvijek, pa smo ostali u sobi na spratu.
Imali smo samo još mjesec dana zajedno, a u to me je vrijeme naučila vrijedne lekcije za koje mislim da bi svaki muškarac u vezi trebao naučiti prije nego što bude prekasno. Gledao sam je kako se smijala dok je razgovarala s našom djecom i mrzio sam sebe što nikad nisam cijenio takve trenutke u prošlosti, jer je moja glava bila previše zaokupirana poslom.
Mrzio sam sebe što nikad nisam iskoristio te trenutke i samo naučio biti prisutan u tim situacijama. Pjevušila je za sebe kad god se kupala i odlučio sam zgrabiti telefon da je snimam. Uvijek je to bila ista pjesma i uvijek se zbog toga osjećala opušteno i srećno.
Ali nikad prije toga u toj muzici nisam zaista pronašao utjehu. Toliko je puta prije toga pjevala tu melodiju, ali nikad nisam zaistas obraćao pažnju. Bilo je to jednom kada smo se nas dvoje odlučili malo prošetati jer su djeca rano otišla u krevet. I dugo smo ćutali dok smo hodali jedan pored drugog.
Pružio sam joj ruku i držao sam je što sam čvršće mogao. I shvatio sam da je još nisam spreman pustiti. Shvatio sam i da sam je trebao još više držati za ruku kad sam imao toliko prilika za to. Osjećala se tako slabo kad sam joj čvrsto stisnuo ruku. Znao sam da je hodanje za nju borba.
Ali izdržala je. Znala je da mora biti snažna - ne zbog sebe, već zbog mene. Umrla je mjesec dana nakon što smo se vratili kući. A svim muškarcima koji ovo čitaju poručujem- naučite cijeniti svoju ženu dok je tu. Kad je nestane, shvatićete da vrijeme koje ste proveli zajedno nikada ne može biti dovoljno.
KOMENTARI