Jedina osoba koju bi trebali da impresionirate ste vi sami - Takav si kakve su ti misli cijeli dan
Ako zaista želimo unutarnji mir i mentalni spokoj dobit ćemo ga bez obzira na to kako smo nepravedno tretirani i što se svijet čini kao da se urotio protiv nas.
Spustila sam slušalicu sretna što smo se opet čule ali i tužna jer joj nisam mogla pomoći. Ne može se pomoći nekome tko pomoć ne želi i ne traži i svi moji pokušaji da je razvedrim bili su uzaludni. A činilo mi se da se obje baš radujemo što se čujemo, ali kao da i jedna i druga u rukavicama pažljivo tretiramo jedna drugu živo se sjećajući što nas je razdvojilo.
Pričale smo jedna drugoj, što se dogodilo otkad se nismo čule, prije više od godinu dana. Bila sam u šoku dok sam slušala njezine beskrajno duhovite anegdote prepune crnog humora. Kao da nije prošlo ni tjedan dana, a ona kao da je pričala o nekome drugome, a ne da je te strahote proživjela sama.
To mogu samo neki. Umireš od smijeha, a plače ti se od toga što ti pričaju. Sjetila sam se sebe kada sam imala glavne anegdote za stolom i tada me jedan prijatelj upitao: - Anđa, želiš li ti živjeti život ili pričati anegdote? Odluči. Tada ga nisam baš razumjela, ali kao da se ta njegova opaska postepeno primala u moju podsvijest i jednom kada sam odlučila preuzeti odgovornost za svoj život, gotovo s gađenjem sam odlučila da više ne želim biti klaun u svom životu.
Ne, više nisam željela pričati duhovite i lude anegdote od kojih se moji sugovornici hvataju za glavu i trbuh od smijeha. Nisam više htjela biti impresionirati druge, htjela sam impresionirati sebe. Rad na sebi ne zove se “ugodna šetnjica lungomare” nego rad. Postala sam policajac svojih misli.
Dnevno ih ima 60 tisuća i stvarno nije lako, ali sve je moguće kad imaš namjeru. Moguće je upoznati se sa sadržajem svojih misli i moguće ih je odmah promijeniti, pogotovo kada se prestaneš identificirati s njima i skužiš da ti nisi tvoje misli. Slušala sam je ne vjerujući da još uvijek misli da se život događa njoj, a ne obratno.
Još uvijek je čekala da je netko spasi iako je i dalje bila čvrsto uvjerena da svima ide osim njoj i da joj se dešava velika nepravda jer je život ružan i sumoran. Nisam znala što da joj kažem. Kada me pitala što ima kod mene rekla sam joj da sam promijenila mnoge stvari i da već skoro godinu dana ustajem u 5 i meditiram, i onda još barem sat, dva prije spavanja.
Rekla sam joj da sam, otkad se nismo vidjele, pogledala jedan ili dva filma, ali da sam pročitala dvadesetak knjiga. I da trenutno drugi put čitam knjigu o reprogramiranju podsvjesnih uvjerenja i da ću se vraćati na nju sve dok je ne usvojim. Rekla je:
- Vidim da puno putuješ i da nema gdje te nema. - Da, moj život se pretvorio u bajku. Sjećaš se mog lažnog dnevnika zahvalnosti? - ona ga nije počela pisati – potpuno se ostvario i još više od toga! Naši su se životi počeli urušavati i bile smo tu jedna za drugu.
Sada vidim da sam ja imala ludu sreću što sam oboljela. Moje drago tijelo me zaustavilo i probudilo. Srećom sam ostala nakratko nepokretna pa sam morala pogledati u sebe. Zbog toga sam, srećom, promjenu željela više nego sljedeći udah. Ne vjerujem u peh ni u zlu kob. Ne vjerujem u sudbinu ni u karmu kao takvu. Ne vjerujem u Interventnog Boga, (kako je Nick Cave lijepo rekao), koji u nekom call centru donosi odluke čije će molitve uslišiti, a čije ne.
Jeste li zamijetili kako su neki divni, dobri i pravedni ljudi pogođeni nepravdom, bolešću i siromaštvom a mnogi beskrupulozni, nemoralni ljudi i zločinci obdareni obiljem, zdravljem i uspjehom? Nema smisla, zar ne?
Očito je da naše živote krojimo mi sami našim podsvjesnim dubokim uvjerenjima i vjerovanjima. Jedan mladić je pitao Sokrata kako bi došao do mudrosti. Sokrat mu je odgovorio: “Pođi sa mnom”. Poveo ga je u rijeku i zatim gurnuo njegovu glavu pod vodu i držao je tako sve dok se mladić nije počeo boriti za zrak. Tada je opustio svoju ruku i oslobodio mladićevu glavu. Kada se mladić pribrao, Sokrat ga je upitao:
- “Za čim si najviše žudio dok si bio pod vodom”? - “Za zrakom” – odgovorio je mladić. Sokrat mu je odgovorio: - “Kada ćeš željeti mudrost toliko koliko si želio zrak kada si bio pod vodom, dobit ćeš je.” Kada zaista strastveno želimo ukloniti neku blokadu iz života i dođemo do one jasne nepovratne odluke da je bilo dosta i da mora postojati neki izlaz te smo odlučni da ga pronađemo, tada je uspjeh zagarantiran.
Ako zaista želimo unutarnji mir i mentalni spokoj dobit ćemo ga bez obzira na to kako smo nepravedno tretirani i što se svijet čini kao da se urotio protiv nas. To sve nema nikakve veze nakon što se jednom konačno probudimo i shvatimo svoju mentalnu i duhovnu snagu. I naravno, kada preuzmemo odgovornost za svoj život, odnose, misli i stavove.
Kada znaš to što želiš, tada ćeš spriječiti lopove (misli), mržnju, ljutnju i frustracije da ti ukradu unutarnji mir i harmoniju, zdravlje i sreću. Tada prestaješ biti iznerviran tuđim postupcima, okolnostima, vijestima i događajima i nećeš se identificirati s njima. Tada znaš da ne možeš nikoga mijenjati nego samo sebe. Tvoj cilj su mir i spokoj, inspiracija, harmonija i obilje.
I bit će ti po vjeri tvojoj. Isus.
Tekst je u cjelosti preuzet sa: 24sata | BlogBuster
Posjetite 24sata | BlogBuster za jos sličnih tekstova. Autoricu teksta Anđu Marić možete pratiti na njenom blogu andjamaric.com
Spustila sam slušalicu sretna što smo se opet čule ali i tužna jer joj nisam mogla pomoći. Ne može se pomoći nekome tko pomoć ne želi i ne traži i svi moji pokušaji da je razvedrim bili su uzaludni. A činilo mi se da se obje baš radujemo što se čujemo, ali kao da i jedna i druga u rukavicama pažljivo tretiramo jedna drugu živo se sjećajući što nas je razdvojilo.
Pričale smo jedna drugoj, što se dogodilo otkad se nismo čule, prije više od godinu dana. Bila sam u šoku dok sam slušala njezine beskrajno duhovite anegdote prepune crnog humora. Kao da nije prošlo ni tjedan dana, a ona kao da je pričala o nekome drugome, a ne da je te strahote proživjela sama.
To mogu samo neki. Umireš od smijeha, a plače ti se od toga što ti pričaju. Sjetila sam se sebe kada sam imala glavne anegdote za stolom i tada me jedan prijatelj upitao: - Anđa, želiš li ti živjeti život ili pričati anegdote? Odluči. Tada ga nisam baš razumjela, ali kao da se ta njegova opaska postepeno primala u moju podsvijest i jednom kada sam odlučila preuzeti odgovornost za svoj život, gotovo s gađenjem sam odlučila da više ne želim biti klaun u svom životu.
Ne, više nisam željela pričati duhovite i lude anegdote od kojih se moji sugovornici hvataju za glavu i trbuh od smijeha. Nisam više htjela biti impresionirati druge, htjela sam impresionirati sebe. Rad na sebi ne zove se “ugodna šetnjica lungomare” nego rad. Postala sam policajac svojih misli.
Dnevno ih ima 60 tisuća i stvarno nije lako, ali sve je moguće kad imaš namjeru. Moguće je upoznati se sa sadržajem svojih misli i moguće ih je odmah promijeniti, pogotovo kada se prestaneš identificirati s njima i skužiš da ti nisi tvoje misli. Slušala sam je ne vjerujući da još uvijek misli da se život događa njoj, a ne obratno.
Još uvijek je čekala da je netko spasi iako je i dalje bila čvrsto uvjerena da svima ide osim njoj i da joj se dešava velika nepravda jer je život ružan i sumoran. Nisam znala što da joj kažem. Kada me pitala što ima kod mene rekla sam joj da sam promijenila mnoge stvari i da već skoro godinu dana ustajem u 5 i meditiram, i onda još barem sat, dva prije spavanja.
Rekla sam joj da sam, otkad se nismo vidjele, pogledala jedan ili dva filma, ali da sam pročitala dvadesetak knjiga. I da trenutno drugi put čitam knjigu o reprogramiranju podsvjesnih uvjerenja i da ću se vraćati na nju sve dok je ne usvojim. Rekla je:
- Vidim da puno putuješ i da nema gdje te nema. - Da, moj život se pretvorio u bajku. Sjećaš se mog lažnog dnevnika zahvalnosti? - ona ga nije počela pisati – potpuno se ostvario i još više od toga! Naši su se životi počeli urušavati i bile smo tu jedna za drugu.
Sada vidim da sam ja imala ludu sreću što sam oboljela. Moje drago tijelo me zaustavilo i probudilo. Srećom sam ostala nakratko nepokretna pa sam morala pogledati u sebe. Zbog toga sam, srećom, promjenu željela više nego sljedeći udah. Ne vjerujem u peh ni u zlu kob. Ne vjerujem u sudbinu ni u karmu kao takvu. Ne vjerujem u Interventnog Boga, (kako je Nick Cave lijepo rekao), koji u nekom call centru donosi odluke čije će molitve uslišiti, a čije ne.
Jeste li zamijetili kako su neki divni, dobri i pravedni ljudi pogođeni nepravdom, bolešću i siromaštvom a mnogi beskrupulozni, nemoralni ljudi i zločinci obdareni obiljem, zdravljem i uspjehom? Nema smisla, zar ne?
Očito je da naše živote krojimo mi sami našim podsvjesnim dubokim uvjerenjima i vjerovanjima. Jedan mladić je pitao Sokrata kako bi došao do mudrosti. Sokrat mu je odgovorio: “Pođi sa mnom”. Poveo ga je u rijeku i zatim gurnuo njegovu glavu pod vodu i držao je tako sve dok se mladić nije počeo boriti za zrak. Tada je opustio svoju ruku i oslobodio mladićevu glavu. Kada se mladić pribrao, Sokrat ga je upitao:
- “Za čim si najviše žudio dok si bio pod vodom”? - “Za zrakom” – odgovorio je mladić. Sokrat mu je odgovorio: - “Kada ćeš željeti mudrost toliko koliko si želio zrak kada si bio pod vodom, dobit ćeš je.” Kada zaista strastveno želimo ukloniti neku blokadu iz života i dođemo do one jasne nepovratne odluke da je bilo dosta i da mora postojati neki izlaz te smo odlučni da ga pronađemo, tada je uspjeh zagarantiran.
Ako zaista želimo unutarnji mir i mentalni spokoj dobit ćemo ga bez obzira na to kako smo nepravedno tretirani i što se svijet čini kao da se urotio protiv nas. To sve nema nikakve veze nakon što se jednom konačno probudimo i shvatimo svoju mentalnu i duhovnu snagu. I naravno, kada preuzmemo odgovornost za svoj život, odnose, misli i stavove.
Kada znaš to što želiš, tada ćeš spriječiti lopove (misli), mržnju, ljutnju i frustracije da ti ukradu unutarnji mir i harmoniju, zdravlje i sreću. Tada prestaješ biti iznerviran tuđim postupcima, okolnostima, vijestima i događajima i nećeš se identificirati s njima. Tada znaš da ne možeš nikoga mijenjati nego samo sebe. Tvoj cilj su mir i spokoj, inspiracija, harmonija i obilje.
I bit će ti po vjeri tvojoj. Isus.
Tekst je u cjelosti preuzet sa: 24sata | BlogBuster
Posjetite 24sata | BlogBuster za jos sličnih tekstova. Autoricu teksta Anđu Marić možete pratiti na njenom blogu andjamaric.com
KOMENTARI