Pitanje za sve one koji opet ulaze u brak: Šta vam nije bilo jasno prvi put?
Imam svoj maleni svijet u kojem su stvari posložene onako kako sam ja željela da budu
Iza sebe imam propali brak. Za današnje vrijeme, to je nešto sasvim normalno. Deset godina je prošlo od mojeg potpisa koji je označio kraj, ali i novi početak. Radovala sam se tome više nego ičemu prije. S razlogom. Brak je okončan zato jer nije funkcionirao.
Nije bilo vrijedno žaliti za onim što nije valjalo. To je naprosto tako. Bila sam zaokupljena drugim problemima, odgojem djece, poslovima kojih je bilo nekoliko. Jednostavno nisam imala vremena da se okrećem u prošlost. Okrenula sam se prema budućnosti.
Imala sam jasne ciljeve, i ostvarivala sam jedan po jedan. I sada, deset godina kasnije, ja sam još uvijek sama. Ne zato što nemam ponuda, nego zato što je to moj izbor. I ostat ću sama. To je moja odluka. Ja ne spadam u onu kategoriju ljudi čija sreća ovisi o drugima.
Moja ovisi o meni, o sudbini, a nikako o osobi suprotnog spola. Nisam od onih koji pate da budu voljene, i sve podređuju tome. Voljena sam. Imam svoju djecu, unučad, prijatelje, obitelj. Više mi i ne treba. Ja sam sa tim više nego zadovoljna.
Nakon lošeg iskustva, ja jednostavno nemam volje, ali ni želje da se za nekog vežem. Imam svoj maleni svijet u kojem su stvari posložene onako kako sam ja željela da budu. Imam slobodu, i dovoljno zrelosti da ne počinim grešku koju sam počinila u mladosti, ako se to može nazvati greškom, jer je ta greška rezultirala onim najvrjednijim što imam u životu, mojom djecom.
Imam svoj krov nad glavom, posao, imam sve što mi treba. Dovoljna sam samoj sebi. Nije to bahatost, to je želja za mirom, to je savršeno posložen život kakav meni odgovara. Možda sam pomalo sebična, ali dok gledam kako se oko mene brakovi ruše, ne želim sebe dovesti u situaciju da još jednom to prolazim.
Ali, nisu svi isti. To je ta čar života. Svoj život živim kako meni odgovara, a poštujem i one sa drugačijim stavovima. Ja živim sama, ali nisam usamljena. To je ta bitna razlika koja ide meni u prilog. Moj život je ispunjen, a krevet prazan. Ovo posljednje je ono što me najviše i veseli.
Mir, taj dugo priželjkivan mir kojeg imam je sve ono o čemu sam sanjala dok sam bila u braku i živjela u zajednici. Ja sam jaka žena u krhkom tijelu, ja sam svoj život posvetila djeci, unucima, poslu i karijeri. Kao majka sam se ostvarila, i u mojem životu ne postoji praznina koju treba popuniti.
Nisu sve žene poput mene. Ima onih koji ovise o ljubavi suprotnog spola, koji ovise o komplimentima, i koji misle da je ta ljubav mjerilo vrijednosti. Bez ljubavi ne mogu živjeti, barem su sami sebe uvjerili u to. Na ovu kolumnu sam se odlučila nakon cijele drame sa jednom mojoj dobrom poznanicom.
Najprije sam slušala njene višesatne žalopojke dok se razvodila, pa ushite što je pronašla novu ljubav. Pa smo se rijetko čule dok se pripremala za novo vjenčanje, jer je bila previše zaljubljena i zaokupljena svojom novom ljubavlju. I sad opet slušam o njenim problemima u novom braku.
Što je mislila dok se ponovno udavala? Da će bajka koja se događa u početku trajati vječno? Neće. Rijetke su one bajke koje traju zauvijek. Dobila sam žuljeve na ušima dok sam je slušala svakodnevno. -Što ti nije bilo jasno prvi put? – upitala sam je prije nekoliko dana. Više mi se nije javila. Mene njeni problemi ne zanimaju toliko da bih ih slušala svakodnevno.
Dovoljno je odrasla da zna da svaka veza traži prilagođavanje, ustupke, i da sreća ima svoju cijenu. A ona želi samo sreću, ali ne i probleme. Ona traži ono što ne postoji, raj na zemlji. Svi bi trebali imati na umu da ponekad nismo načisto sami sa sobom, da donesemo jednu odluku pa je promijenimo, a kako da onda očekujemo da druga osoba bude poput nas?
Ima ljudi koji su pronašli sreću u drugom braku. Imaju moj naklon za hrabrost. Ima i onih koji će tražiti dok ne nađu ono što žele, i to pod svaku cijenu. Ima predivnih ljudi koji zaslužuju drugu priliku, i neka je dobiju. Ima predivnih brakova u kojima su se dva slomljena srca spojila u jedno cijelo, brakova koji opstaju jer ljudi znaju gdje su griješili, i trude se da to ne ponove.
Ima onih ljubavi koje su melem za ranjeno srce, kao i predivnih ljudi koji ljubavlju liječe rane nastale u prošlim vezama. Ne, nemam ništa protiv drugih pokušaja. Važno je samo da se ljudi vole. Ali srljanje iz braka u brak samo zato jer se bojimo biti sami, i jer smo nerealni, ne bi trebala biti opcija.
Vrijeme pokaže naše zablude, i opstaju samo oni koji iskreno vole, a upravo takvi će uvijek i imati moju podršku. Ja sam sve shvatila u prvom braku, a moj stav je samo moj. Svatko radi ono što misli da je najbolje za njega. Pitanje je samo, što staviti na prvo mjesto, srce ili razum? Odluka je na vama.
Tekst je u cjelosti preuzet sa: 24sata | BlogBuster
Posjetite 24sata | BlogBuster za jos sličnih tekstova. Autoricu teksta Katu Mijić možete pratiti i na Facebooku te na Instagramu.
Iza sebe imam propali brak. Za današnje vrijeme, to je nešto sasvim normalno. Deset godina je prošlo od mojeg potpisa koji je označio kraj, ali i novi početak. Radovala sam se tome više nego ičemu prije. S razlogom. Brak je okončan zato jer nije funkcionirao.
Nije bilo vrijedno žaliti za onim što nije valjalo. To je naprosto tako. Bila sam zaokupljena drugim problemima, odgojem djece, poslovima kojih je bilo nekoliko. Jednostavno nisam imala vremena da se okrećem u prošlost. Okrenula sam se prema budućnosti.
Imala sam jasne ciljeve, i ostvarivala sam jedan po jedan. I sada, deset godina kasnije, ja sam još uvijek sama. Ne zato što nemam ponuda, nego zato što je to moj izbor. I ostat ću sama. To je moja odluka. Ja ne spadam u onu kategoriju ljudi čija sreća ovisi o drugima.
Moja ovisi o meni, o sudbini, a nikako o osobi suprotnog spola. Nisam od onih koji pate da budu voljene, i sve podređuju tome. Voljena sam. Imam svoju djecu, unučad, prijatelje, obitelj. Više mi i ne treba. Ja sam sa tim više nego zadovoljna.
Nakon lošeg iskustva, ja jednostavno nemam volje, ali ni želje da se za nekog vežem. Imam svoj maleni svijet u kojem su stvari posložene onako kako sam ja željela da budu. Imam slobodu, i dovoljno zrelosti da ne počinim grešku koju sam počinila u mladosti, ako se to može nazvati greškom, jer je ta greška rezultirala onim najvrjednijim što imam u životu, mojom djecom.
Imam svoj krov nad glavom, posao, imam sve što mi treba. Dovoljna sam samoj sebi. Nije to bahatost, to je želja za mirom, to je savršeno posložen život kakav meni odgovara. Možda sam pomalo sebična, ali dok gledam kako se oko mene brakovi ruše, ne želim sebe dovesti u situaciju da još jednom to prolazim.
Ali, nisu svi isti. To je ta čar života. Svoj život živim kako meni odgovara, a poštujem i one sa drugačijim stavovima. Ja živim sama, ali nisam usamljena. To je ta bitna razlika koja ide meni u prilog. Moj život je ispunjen, a krevet prazan. Ovo posljednje je ono što me najviše i veseli.
Mir, taj dugo priželjkivan mir kojeg imam je sve ono o čemu sam sanjala dok sam bila u braku i živjela u zajednici. Ja sam jaka žena u krhkom tijelu, ja sam svoj život posvetila djeci, unucima, poslu i karijeri. Kao majka sam se ostvarila, i u mojem životu ne postoji praznina koju treba popuniti.
Nisu sve žene poput mene. Ima onih koji ovise o ljubavi suprotnog spola, koji ovise o komplimentima, i koji misle da je ta ljubav mjerilo vrijednosti. Bez ljubavi ne mogu živjeti, barem su sami sebe uvjerili u to. Na ovu kolumnu sam se odlučila nakon cijele drame sa jednom mojoj dobrom poznanicom.
Najprije sam slušala njene višesatne žalopojke dok se razvodila, pa ushite što je pronašla novu ljubav. Pa smo se rijetko čule dok se pripremala za novo vjenčanje, jer je bila previše zaljubljena i zaokupljena svojom novom ljubavlju. I sad opet slušam o njenim problemima u novom braku.
Što je mislila dok se ponovno udavala? Da će bajka koja se događa u početku trajati vječno? Neće. Rijetke su one bajke koje traju zauvijek. Dobila sam žuljeve na ušima dok sam je slušala svakodnevno. -Što ti nije bilo jasno prvi put? – upitala sam je prije nekoliko dana. Više mi se nije javila. Mene njeni problemi ne zanimaju toliko da bih ih slušala svakodnevno.
Dovoljno je odrasla da zna da svaka veza traži prilagođavanje, ustupke, i da sreća ima svoju cijenu. A ona želi samo sreću, ali ne i probleme. Ona traži ono što ne postoji, raj na zemlji. Svi bi trebali imati na umu da ponekad nismo načisto sami sa sobom, da donesemo jednu odluku pa je promijenimo, a kako da onda očekujemo da druga osoba bude poput nas?
Ima ljudi koji su pronašli sreću u drugom braku. Imaju moj naklon za hrabrost. Ima i onih koji će tražiti dok ne nađu ono što žele, i to pod svaku cijenu. Ima predivnih ljudi koji zaslužuju drugu priliku, i neka je dobiju. Ima predivnih brakova u kojima su se dva slomljena srca spojila u jedno cijelo, brakova koji opstaju jer ljudi znaju gdje su griješili, i trude se da to ne ponove.
Ima onih ljubavi koje su melem za ranjeno srce, kao i predivnih ljudi koji ljubavlju liječe rane nastale u prošlim vezama. Ne, nemam ništa protiv drugih pokušaja. Važno je samo da se ljudi vole. Ali srljanje iz braka u brak samo zato jer se bojimo biti sami, i jer smo nerealni, ne bi trebala biti opcija.
Vrijeme pokaže naše zablude, i opstaju samo oni koji iskreno vole, a upravo takvi će uvijek i imati moju podršku. Ja sam sve shvatila u prvom braku, a moj stav je samo moj. Svatko radi ono što misli da je najbolje za njega. Pitanje je samo, što staviti na prvo mjesto, srce ili razum? Odluka je na vama.
Tekst je u cjelosti preuzet sa: 24sata | BlogBuster
Posjetite 24sata | BlogBuster za jos sličnih tekstova. Autoricu teksta Katu Mijić možete pratiti i na Facebooku te na Instagramu.
KOMENTARI