Dr Ranko Rajović savjetuje roditelje: Djete treba da se vrti, kreće, skače a ne da gleda u telefon
Učenje napamet nije u skladu s ljudskim mozgom
Najvažnija misao vodilja u radu dr. Rajovića vrlo je jednostavna – djeca kroz igru najbolje uče, a učenje napamet zastarjelo je i treba se što prije prestati primjenjivati. Što to sliči na gljivu i uvijek je mokro? Ako je vaš odgovor kišobran – nije točan, ali je dobra ideja.
Kišobran je nekad i suh, a ako tražimo nešto što je uvijek mokro, znači da je to nešto što je stalno u vodi. Pa što to liči na gljivu i živi u vodi? Odgovor je meduza. Pitanja za spomenuti kišobran koje traži razmišljanje može biti: Što to sliči na gljivu i skuplja se poslije kiše?
Pitanje za drugi razred osnovne škole: Koju životinju možemo nacrtati samo jednom bojom, a vidimo je svaki dan nekoliko puta? Napomena: to nije životinja, a zove se kao životinja. Odgovor je zebra. Isto ovo pitanje za dijete od pet godina glasilo bi ovako: Preko koje životinje pređe najveći broj pješaka?
I to je funkcionalno razmišljanje, dok mi do malih nogu učimo razmišljati reproduktivno pa bi klasično školsko pitanje za zebru bilo: Kako se zove crno-bijela životinja koja sliči na konja i živi u Africi? Naše funkcionalno znanje nije dobro. Nikad nas nisu učili da razmišljamo.
Ni kod kuće, ni u vrtiću, ni u školi, kaže dr. Ranko Rajović, doktor interne medicine, dugogodišnji predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece te osnivač Mense Srbije i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra. Rajović je i autor NTC-sustava učenja kojim se podiže intelektualni potencijal djece te se razvija brzina razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje.
DIJETE OD DVIJE I POL GODINE S TABLETOM U RUKAMA Potreba za pohvalom je instinktivna potreba djeteta. Ako ga pohvalimo, ono dobije hormon sreće koji mozgu šalje jasnu poruku ‘lakše ću preživjeti’ jer je mozak organ za preživljavanje.
Kad dobiju pohvalu, dobiju potvrdu da je to što rade dobro i zato se darovita djeca uvijek javljaju u školi kad učitelj postavi pitanje. Ali kad je škola reproduktivna, takva se djeca stalno javljaju pa ih učitelj više i ne pita. Učitelj čak kaže ‘pa nemoj se više javljati, evo tebi 5, idi u dvorište i igraj se’.
Takvo dijete čak se i ne želi više javljati zbog drugih učenika u razredu jer kad se stalno javlja zapravo pokazuje neznanje svojih prijatelja iz razreda. Ljute se na njega, zovu ga štreberom i drugim pogrdnim imenima, gurnu ga u prolazu…
Reproduktivna škola je stvar prošlosti. Moramo misliti o drugim vrstama škola kakvih ima u svijetu, moramo gledati dobre primjere i dobra iskustva i pokušati ih implementiramo na ove metode“, poručuje Rajović koji živi u Novom Sadu gdje je nedavno svjedočio pomalo uznemirujućem prizoru:
Roditelji su u kolicima vozili dijete od dvije i pol godine koje je držalo tablet i nešto radilo po njemu, zabrinuto govori Rajović te ističe da neki roditelji bebi od godinu dana daju pametni telefon i ona prstom traži slike.
NOVE TEHNOLOGIJE: KADA KORISNO PRELAZI U ŠTETNO? Dijete ne možemo osloboditi mobitela i novih tehnologija, mora se znati time služiti jer je to jako korisno, ali pitanje je gdje je granica, odnosno gdje korisno prelazi u štetno.
Za svoju djecu imao sam pravilo: pola sata gledanja u ekran, bilo to TV ili laptop, sat vremena u park; sat vremena gledanja u ekran – dva sata u park; sat i pol u ekran – tri sata u park. Često mi roditelji kažu kako pokušavaju napraviti neki dogovor, ali djeca to svaki put izokrenu i prekrše. Kažu: ‘Mama, mogu li još pet minuta, sutra ću pet minuta manje?
Mama, mogu li danas igrati igricu 15 minuta, sutra neću ni igrati?’ Svaki put dijete izmišlja nešto novo. Tu se mora napraviti granica. Može se nekad napraviti iznimka, ali granica mora postojati, objašnjava Rajović koji od roditelja zna čuti i sljedeće: “Super da dijete ima mobitel jer je mirno pa da se odmorimo od njega.”
Pa zašto imate dijete ako se morate odmarati od njega? Djetetu se moramo posvetiti, a mozak se najviše razvija u pokretu od druge do pete godine. Mozak, odnosno živčani sustav karakteristika je živih bića koja se kreću, a najsloženiji živčani sustav ima čovjek. Po toj analogiji, mi smo živa bića za kretanje.
Dakle, ‘posao’ je djeteta od druge do pete godine da se kreće, vrti, skače, a ne da sat ili dva gleda u mobitel.
zadovoljna.hr
Najvažnija misao vodilja u radu dr. Rajovića vrlo je jednostavna – djeca kroz igru najbolje uče, a učenje napamet zastarjelo je i treba se što prije prestati primjenjivati. Što to sliči na gljivu i uvijek je mokro? Ako je vaš odgovor kišobran – nije točan, ali je dobra ideja.
Kišobran je nekad i suh, a ako tražimo nešto što je uvijek mokro, znači da je to nešto što je stalno u vodi. Pa što to liči na gljivu i živi u vodi? Odgovor je meduza. Pitanja za spomenuti kišobran koje traži razmišljanje može biti: Što to sliči na gljivu i skuplja se poslije kiše?
Pitanje za drugi razred osnovne škole: Koju životinju možemo nacrtati samo jednom bojom, a vidimo je svaki dan nekoliko puta? Napomena: to nije životinja, a zove se kao životinja. Odgovor je zebra. Isto ovo pitanje za dijete od pet godina glasilo bi ovako: Preko koje životinje pređe najveći broj pješaka?
I to je funkcionalno razmišljanje, dok mi do malih nogu učimo razmišljati reproduktivno pa bi klasično školsko pitanje za zebru bilo: Kako se zove crno-bijela životinja koja sliči na konja i živi u Africi? Naše funkcionalno znanje nije dobro. Nikad nas nisu učili da razmišljamo.
Ni kod kuće, ni u vrtiću, ni u školi, kaže dr. Ranko Rajović, doktor interne medicine, dugogodišnji predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece te osnivač Mense Srbije i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra. Rajović je i autor NTC-sustava učenja kojim se podiže intelektualni potencijal djece te se razvija brzina razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje.
DIJETE OD DVIJE I POL GODINE S TABLETOM U RUKAMA Potreba za pohvalom je instinktivna potreba djeteta. Ako ga pohvalimo, ono dobije hormon sreće koji mozgu šalje jasnu poruku ‘lakše ću preživjeti’ jer je mozak organ za preživljavanje.
Kad dobiju pohvalu, dobiju potvrdu da je to što rade dobro i zato se darovita djeca uvijek javljaju u školi kad učitelj postavi pitanje. Ali kad je škola reproduktivna, takva se djeca stalno javljaju pa ih učitelj više i ne pita. Učitelj čak kaže ‘pa nemoj se više javljati, evo tebi 5, idi u dvorište i igraj se’.
Takvo dijete čak se i ne želi više javljati zbog drugih učenika u razredu jer kad se stalno javlja zapravo pokazuje neznanje svojih prijatelja iz razreda. Ljute se na njega, zovu ga štreberom i drugim pogrdnim imenima, gurnu ga u prolazu…
Reproduktivna škola je stvar prošlosti. Moramo misliti o drugim vrstama škola kakvih ima u svijetu, moramo gledati dobre primjere i dobra iskustva i pokušati ih implementiramo na ove metode“, poručuje Rajović koji živi u Novom Sadu gdje je nedavno svjedočio pomalo uznemirujućem prizoru:
Roditelji su u kolicima vozili dijete od dvije i pol godine koje je držalo tablet i nešto radilo po njemu, zabrinuto govori Rajović te ističe da neki roditelji bebi od godinu dana daju pametni telefon i ona prstom traži slike.
NOVE TEHNOLOGIJE: KADA KORISNO PRELAZI U ŠTETNO? Dijete ne možemo osloboditi mobitela i novih tehnologija, mora se znati time služiti jer je to jako korisno, ali pitanje je gdje je granica, odnosno gdje korisno prelazi u štetno.
Za svoju djecu imao sam pravilo: pola sata gledanja u ekran, bilo to TV ili laptop, sat vremena u park; sat vremena gledanja u ekran – dva sata u park; sat i pol u ekran – tri sata u park. Često mi roditelji kažu kako pokušavaju napraviti neki dogovor, ali djeca to svaki put izokrenu i prekrše. Kažu: ‘Mama, mogu li još pet minuta, sutra ću pet minuta manje?
Mama, mogu li danas igrati igricu 15 minuta, sutra neću ni igrati?’ Svaki put dijete izmišlja nešto novo. Tu se mora napraviti granica. Može se nekad napraviti iznimka, ali granica mora postojati, objašnjava Rajović koji od roditelja zna čuti i sljedeće: “Super da dijete ima mobitel jer je mirno pa da se odmorimo od njega.”
Pa zašto imate dijete ako se morate odmarati od njega? Djetetu se moramo posvetiti, a mozak se najviše razvija u pokretu od druge do pete godine. Mozak, odnosno živčani sustav karakteristika je živih bića koja se kreću, a najsloženiji živčani sustav ima čovjek. Po toj analogiji, mi smo živa bića za kretanje.
Dakle, ‘posao’ je djeteta od druge do pete godine da se kreće, vrti, skače, a ne da sat ili dva gleda u mobitel.
zadovoljna.hr
KOMENTARI