Ispovjest majke: Zašto sam prestala objavljivati slike djece na Facebooku
Otvoreno pismo jedne majke će vas natjerati da se zamislite.
Beba je došla u vaš život. Mirisna, medena, kao porculanska lutka! Ponosni ste i volite svaki milimetar vašeg djeteta i želite tu radost, ljubav i ponos podijeliti sa svijetom. A gdje drugo nego na društvenim mrežama.
Beba napravila ovo, napravila ono, bebin pogled gore, dolje, pod uglom od 30 stupnjeva … Ne znate koju fotografiju odabrati, pa objavljujete svih trideset, “okinutih” u pola minute. Svaka ima svoju draž. Snimate dijete, dijelite sa svijetom.
Da svi vide kako je pametno, slatko, milo, kako fino priča, pjeva, kako pliva, … da vide svi. Koji svi? Koliko imate “prijatelja” na društvenim mrežama? Ja ih, osobno, imam preko 800. Baš jučer sam se zabezeknula pri pogledu na cifru broja ljudi koji imaju svakodnevni uvid u moje aktivnosti.
Poznajem li ih sve? Naravno da ne. Ni polovicu. Razlog zašto su me dodali za “prijatelja” – uglavnom nepoznat. Mogu samo naslutiti. Nekada sam bila gore opisani roditelj. Svaki milimetar rasta i razvoja kćerke sam opsesivno objavljivala na internetu da vide prijatelji, obitelj, poznanici.
Ali nisu samo oni imali pristup mojim fotografijama. Imali su svi oni koje sam pustila u svoje virtualno okruženje. Nekako sam se, a vjerujem i većina vas, vodila logikom “ma što loše može dogoditi ?!” ili da se sve loše stvari događaju nekom drugom.
I događale su se. Događaju se. Djeca bivaju oteta od strane otimača koji su se potrudili naći dijete slično onom za koje su imali spremne dokumente. Našli su dvogodišnju djevojčicu preko programa za prepoznavanje lica. Došli i oteli dijete majci iz ruku.
Priča je imala sretan kraj pa je rezultat bio “samo” pretrpljena trauma za dijete i roditelje.
Tada sam shvatila kako to može biti bilo čije dijete, moje, tvoje, njihovo. U bilo kojem gradu, bilo koje države na svijetu. Panično sam poskidala gotovo sve fotografije svoje djece iz straha od svjesnosti koliko djecu izlažem neznancima koje imam za “prijatelje”.
Počela sam obraćati pozornost na fotografije svojih poznanika i prijatelja. Među onim normalnim fotografijama nasmijane djece koje svakom živom stvoru razgale dušu nemali broj ih je bio drugačijih. Fotografije uplakane i tužne djece. Bijesne i razočarane. Onih koji su poslati u kaznu pa tugaljivo vire iz ćoška, pa djeluju neodoljivo i mami i auditoriju. Fotografije bolesne djece pod temperaturom. Fotografije malih djevojčica, našminkanih, namontiranih koje poziraju kao velike. I što me najviše prenerazilo, fotografije potpuno nage djece! Ove dvije zadnje skupine su idealna meta za pedofile koji će na svaki način sakriti svoju nastranost i pratiti vaše fotografije.
Da vas nešto upitam. Kako biste se osjećali kada bi vas netko fotografirao dok ste natekli od prehlade, sklupčani na kauču? Ili kada ste tužni i uplakani? Ili da se upravo rastanete od kućnog ljubimca i plačete kao kiša, a netko vas snima kamerom i to stavi na internet? Ili da vas uhvati u donjem rublju ili gole nakon kupanja, izbaci na društvene mreže i dijeli do iznemoglosti? Biste li mu dali dozvolu za to? Ili biste se osjećali užasno kada biste saznali da je to netko ipak uradio iza vaših leđa? I što je najbitnije, jeste li svjesni da isto to radite svojoj djeci? Dobro, ne svi, ali jedan zabrinjavajući broj vas. Gradite im profile bez njihove dozvole i svatko ima pristup vašoj djeci. Ono što je jednom stavljeno na internet, zauvijek tu ostaje. Facebook profil je nemoguće izbrisati. Jeste li to znali?
Iako su nama koji nemamo nikakvih zadnjih misli ovakve fotografije slatke jer su naša djeca nevine i čiste duše, vjerujte da ima i onih koji ih ne promatraju tako. Koliko god to nama nevjerojatno zvučalo. Jeste li sigurni da ih nemate među svojim prijateljima? Ja nisam. Za onih mojih osamsto i kusur ne mogu ruku u vatru staviti da ih nema s takvim sklonostima…
Čini se da je ovo vrijeme izopačenosti u svakom smislu dovelo do toga da su nam djeca na nekim poljima prezaštićena, dok ih na drugoj strani “dajemo” masi na izvol’te. Ne kažem da treba prestati stavljaati fotografije djece na društvene mreže. Samo se zapitajte, da ste na mjestu djeteta, biste li i sami voljeli da vam takva fotografija osvane na internetu? I što je najbitnije, tko je sve može vidjeti. I gdje može završiti.
A onda učiniti ono što vam savijest nalaže.
B92
Beba je došla u vaš život. Mirisna, medena, kao porculanska lutka! Ponosni ste i volite svaki milimetar vašeg djeteta i želite tu radost, ljubav i ponos podijeliti sa svijetom. A gdje drugo nego na društvenim mrežama.
Beba napravila ovo, napravila ono, bebin pogled gore, dolje, pod uglom od 30 stupnjeva … Ne znate koju fotografiju odabrati, pa objavljujete svih trideset, “okinutih” u pola minute. Svaka ima svoju draž. Snimate dijete, dijelite sa svijetom.
Poznajem li ih sve? Naravno da ne. Ni polovicu. Razlog zašto su me dodali za “prijatelja” – uglavnom nepoznat. Mogu samo naslutiti. Nekada sam bila gore opisani roditelj. Svaki milimetar rasta i razvoja kćerke sam opsesivno objavljivala na internetu da vide prijatelji, obitelj, poznanici.
Ali nisu samo oni imali pristup mojim fotografijama. Imali su svi oni koje sam pustila u svoje virtualno okruženje. Nekako sam se, a vjerujem i većina vas, vodila logikom “ma što loše može dogoditi ?!” ili da se sve loše stvari događaju nekom drugom.
I događale su se. Događaju se. Djeca bivaju oteta od strane otimača koji su se potrudili naći dijete slično onom za koje su imali spremne dokumente. Našli su dvogodišnju djevojčicu preko programa za prepoznavanje lica. Došli i oteli dijete majci iz ruku.
Priča je imala sretan kraj pa je rezultat bio “samo” pretrpljena trauma za dijete i roditelje.
Tada sam shvatila kako to može biti bilo čije dijete, moje, tvoje, njihovo. U bilo kojem gradu, bilo koje države na svijetu. Panično sam poskidala gotovo sve fotografije svoje djece iz straha od svjesnosti koliko djecu izlažem neznancima koje imam za “prijatelje”.
Počela sam obraćati pozornost na fotografije svojih poznanika i prijatelja. Među onim normalnim fotografijama nasmijane djece koje svakom živom stvoru razgale dušu nemali broj ih je bio drugačijih. Fotografije uplakane i tužne djece. Bijesne i razočarane. Onih koji su poslati u kaznu pa tugaljivo vire iz ćoška, pa djeluju neodoljivo i mami i auditoriju. Fotografije bolesne djece pod temperaturom. Fotografije malih djevojčica, našminkanih, namontiranih koje poziraju kao velike. I što me najviše prenerazilo, fotografije potpuno nage djece! Ove dvije zadnje skupine su idealna meta za pedofile koji će na svaki način sakriti svoju nastranost i pratiti vaše fotografije.
Da vas nešto upitam. Kako biste se osjećali kada bi vas netko fotografirao dok ste natekli od prehlade, sklupčani na kauču? Ili kada ste tužni i uplakani? Ili da se upravo rastanete od kućnog ljubimca i plačete kao kiša, a netko vas snima kamerom i to stavi na internet? Ili da vas uhvati u donjem rublju ili gole nakon kupanja, izbaci na društvene mreže i dijeli do iznemoglosti? Biste li mu dali dozvolu za to? Ili biste se osjećali užasno kada biste saznali da je to netko ipak uradio iza vaših leđa? I što je najbitnije, jeste li svjesni da isto to radite svojoj djeci? Dobro, ne svi, ali jedan zabrinjavajući broj vas. Gradite im profile bez njihove dozvole i svatko ima pristup vašoj djeci. Ono što je jednom stavljeno na internet, zauvijek tu ostaje. Facebook profil je nemoguće izbrisati. Jeste li to znali?
Iako su nama koji nemamo nikakvih zadnjih misli ovakve fotografije slatke jer su naša djeca nevine i čiste duše, vjerujte da ima i onih koji ih ne promatraju tako. Koliko god to nama nevjerojatno zvučalo. Jeste li sigurni da ih nemate među svojim prijateljima? Ja nisam. Za onih mojih osamsto i kusur ne mogu ruku u vatru staviti da ih nema s takvim sklonostima…
Čini se da je ovo vrijeme izopačenosti u svakom smislu dovelo do toga da su nam djeca na nekim poljima prezaštićena, dok ih na drugoj strani “dajemo” masi na izvol’te. Ne kažem da treba prestati stavljaati fotografije djece na društvene mreže. Samo se zapitajte, da ste na mjestu djeteta, biste li i sami voljeli da vam takva fotografija osvane na internetu? I što je najbitnije, tko je sve može vidjeti. I gdje može završiti.
A onda učiniti ono što vam savijest nalaže.
B92
KOMENTARI